1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Preživljavanje u „sigurnoj zemlji“

Čekali su šest mjeseci i dobili odbijenicu za azil u Njemačkoj. Šestočlana obitelj Mahalbašić iz Janje nije čekala deportaciju. Vratili su se u BiH kao „sigurnu zemlju podrijetla“, ali u njoj nemaju od čega živjeti.

„Ne ljuti se, nemam ti što reći. Novinari stalno dolaze, pitaju, a što mi od toga imamo? Što da ti kažem?“, kratko je za Deutsche Welle komentirao Nedim Mahalbašić (32) iz Janje, ušavši brzo u obiteljsku kuću. On, supruga Zuhra (32) i njihove četvoro djece od ožujka do kraja listopada ove godine boravili su u Njemačkoj. Tražili su azil, a nakon odbijenice, nisu čekali deportaciju i zabranu ulaska u zemlje EU-a. Dobrovoljno su se vratili u Gornju Mahalu na periferiji Janje. Kažu da će ponovo pokušati tražiti azil negdje u Europskoj uniji.

4.000 odbijenica za državljane BiH

Na temelju novog Zakona o azilu, koji je u Njemačkoj na snagu stupio prvog studenoga ove godine, Srbija, BiH, Makedonija, Albanija, Crna Gora i Kosovo definirane su kao sigurne zemlje podrijetla. Zahtjevi državljana tih zemalja odbijat će se kao „očito neutemeljeni“. Tražitelji azila će se tretirati kao „ekonomski migranti“ ili „lažni azilanti“ i moći će biti deportirani iz Njemačke po ubrzanom postupku. Bosna i Hercegovina od Njemačke je ovih dana dobila zahtjev za hitni povratak 4.000 bosanskohercegovačkih državljana.

Ne čekajući izgon, nekoliko obitelji iz Janje vratilo se u listopadu u domovinu i rodno mjesto. Međutim, ovdje nemaju od čega živjeti niti imaju bilo kakvu socijalnu sigurnost za svoju djecu. Što će biti s ostalima koji su iz ovog povratničkog mjesta na sjeveroistoku BiH proteklih godina otišli u neku od zemalja EU-a, tek će se vidjeti. Naime, predviđa se da će Njemačka na Balkan vratiti 75.000 „lažnih azilanata“, a oni koji budu deportirani dobit će zabranu ulaska u EU.

Znak EU-a ispred neožbukane kuće

Kuća obitelji Mahalbašić obnovljena je zahvaljujući donaciji EU-a

Nemaju od čega živjeti

Zuhra i Nedim i njihova djeca Arnesa (11), Adelisa (9), Hasan (5) i Semira (3) ponovo su s Nedimovim roditeljima Ahmom i Remzijom. Nevjerojatno je da na prosinačkih dva iznad nule, makar i na kratko izvan kuće, djeca hodaju bosa i lagano odjevena. U skromnoj obiteljskoj kući, koja je nakon prošlogodišnjih poplava djelomice sanirana programom Europske unije, nema previše razloga za nadu u bolju budućnost. U obitelji nitko nije zaposlen, a jedini prihodi su skromni dječji dodatak i poneka nadnica.

„Imam 63 godine, a s 20 godina priznatog radnog staža moram čekati starosnu mirovinu. Tko zna hoću li je i dobiti“, kaže rezignirano djed Ahmo, koji je godine radnog staža stekao prije rata u bijeljinskom Građevinskom poduzeću „Rad“. Nakon godina provedenih u izbjeglištvu, rovovima i u mukotrpnom procesu povratka izgubio je zdravlje i odavno ne može raditi kao nekad. „Uzmem pod zakup neki dulum zemlje, da nešto posijem, iako nemam traktor. Kad sve platim i kada nešto i prodam, malo ostane za život. Gledam unučad, sve bih dao za njih, a ne mogu, nemam“, kaže Ahmo.

Ima li posla za mlade ljude?

Nismo mogli upitati Nedima Mahalbašića može li on u Janji pronaći neki siguran posao. Ostao je uporan u odbijanju razgovora s novinarima. Sudeći po mladim obiteljima koje iz ovoga kraja svake godine odlaze u inozemstvo, čini se da male satnice, skromne nadnice i neredovite plaće nisu dovoljne za siguran, miran život. Zato se mnogi odlučuju da budućnost potraže negdje vani. Na osnovi negativnog priraštaja i migracija Republika Srpska izgubi godišnje oko 40.000 stanovnika.

Obitelj na kućnim vratima

Djed Ahmo, majka Zuhra s djecom

Zuhra Mahalbašić ne vjeruje više da u Janji mogu školovati i odgajati svoju djecu, da im mogu osigurati bolji život u budućnosti. Zabrinuta je, razočarana i umorna od svakodnevne brige i neizvjesnosti. „Opet ćemo ići negdje. Kako drugačije da osigurati ono što treba našoj djeci? Bilo gdje da odemo imamo barem što jesti. Ovdje nema nikakve sigurnosti, nema posla i tko zna kada će biti bolje“, kaže kroz sjetni osmjeh. Prosinac je hladan, nebo sivo, a plave se samo oči Zuhrine i Nedimove djece.

Preporuka uredništva