1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Preživjeti u Kobaneu

Bitka za sirijski grad Kobane bjesni već više od tri mjeseca. Uz podršku iz zraka kurdski borci napreduju, iako su slabije naoružani od IS-a. Život civila u gradu je težak, ali vojni uspjesi bude nadu.

Prosinačka noć na rubu grada Kobanea. Stražar iz postrojba narodne obrane Sirijskih Kurda (YPG) gleda u tamu. Grad je zamračen.

"Islamska država je tamo", kaže dok pokazuje na jug, "manje od kilometar daleko."

Dok šakom skriva cigaretu da ga ne bi vidjeli neprijateljski borci, kaže da su napadi američkog zrakoplovstva i njihovih saveznika pokrenuti u ključnom trenutku.

"Mogli smo izdržati još samo dan ili dva kada su počeli bombardirati", objašnjava on. "Nestajalo nam je streljiva, svega."

Prije nego što su u listopadu počeli napadi iz zraka, vojnici YPG su se 45 dana sami borili. Islamisti su imali više ljudi i više oružja, a Turska je onemogućavala prelazak granice kurdskim pojačanjima. Nitko nije očekivao da će grad preživjeti.

"Hrabrost naših snaga je zaustavila IS", kaže Anvar Muslim, premijer kantona Kobane. "Onda su počeli zračni napadi i Pešmerge su ponudile podršku, a naše snage su preuzele inicijativu. IS je sada slomljen, praktično i psihološki."

Kobane

U Kobaneu se uglavnom nalaze borci, a civila je ostalo vrlo malo

Navala optimizma

Stanovnici Kobanea crpe hrabrost iz najnovijih uspjeha YPG. Kurdske snage su do sredine prosinca preuzele kontrolu nad 70 posto grada, kaže ministar obrane ovog kantona Ismat Šeik Hasan.

"Zrakoplovi bombardiraju položaje IS-a unutar Kobanea i također pogađaju pojačanja koja pokušavaju tamo poslati," kaže on. "Ali bez obzira na to koliko intenzivno protiv njih djeluju borbeni zrakoplovi, ništa se ne bi promijenilo bez boraca na terenu." Ipak, tvrdi ministar, za pobjedu će biti potrebno i strpljenje.

Teški uvjeti

Tijekom prohladnog popodneva u prosincu 30-godišnja Letfija Averkali Zelema naginje se nad malo ognjište ispred svog doma u zapadnom Kobaneu. Temperature u tom gradu naglo padaju tijekom zime. "Nemamo grijanje ni gorivo", kaže ona. "Moramo ložiti vatru vani kako bismo tamo kuhali."

Letfija je samo jedna od stotina civila koji i dalje žive u Kobaneu. Iako je na tisuće izbjeglica pobjeglo u Tursku nakon što su borbe počele, ona i njezina obitelj su odlučili ostati.

"Ne želimo otići", kaže Letfija. "Što bi radili u drugoj državi? U Turskoj nas tretiraju kao Cigane. Ovo je naša zemlja. Zašto bismo ju prepustili drugima? Bolje je da umremo ovdje."

U gradu više ne rade trgovine, ali lokalna vlast svakog dana dijeli najosnovnije zalihe za stanovnike, uključujući hranu, odjeću i lijekove. Funkcionira čak i gradska čistoća - komunalci bacaju vreće za smeće u mali kamion, dok na leđima nose puške.

Letfija i njezina obitelj griju se na malom ognjištu na otvorenome

Letfija i njezina obitelj griju se na malom ognjištu na otvorenome

Letfija kaže da najviše brine zbog svoje petoro djece, od kojih najstarije ima 12 godina, a najmlađe 18 mjeseci. "Boje se. Mi im kažemo da će sve biti u redu, ali ako eksplodira granata oni se uplaše."

Danas, doduše, djeca trče ispred kuće i na smjenu voze mali bicikl. Povremeno dolaze do vatre kako bi se ugrijali. Igru ne prekida ni odjek udara iz minobacača, ni povremeno puškaranje.

"Nekako smo se već navikli", kaže Letfija. "Ovako živimo već mjesecima".

Svi znaju kako pucati

Većina civila aktivno sudjeluje u ratu. "Već tri godine naši ljudi – čak i djeca – znaju kako se bori", kaže 22-godišnji Ahmed Ismael. "Svi su naučili koristiti oružje."

Ahmed je bivši stolar, i pridružio se pokretu otpora prije četiri mjeseca. Sada iz male kuće pored uništene tržnice pomaže u snabdijevanju boraca, donosi im hranu i streljivo ili prenosi ranjene vojnike u bolnicu.

Članovi lokalnih oružanih skupina probili su rupe u zidovima između kuća da bi se mogli kretati gradom uz kakav-takav zaklon. Preko ulaza u pojedine ulice obješeni su pokrivači da ih zaštite od snajpera.

"Borimo se za našu slobodu", kaže Ahmed. "Borimo se da bi nam se životi vratili u normalu."

Mahmud Salih, kome je 50 godina, ostao je u gradu. S njim je njegova deset godina mlađa žena Kadija Jusef. Na početku borbi su krenuli u Tursku, ali su se ubrzo vratili.

Žena na cesti

Pojedini stanovnici Kobanea ne daju se otjerati iz svog rodnog grada

Mali grad s velikim srcem

"Kada smo bili u pograničnom području, IS je granatirao to područje i turska vojska nije poduzimala ništa. Tako da smo odlučili da je časnije vratiti se", objašnjava Mahmud dok sjedi na pločniku ispred kuće, kuhajući iznad malog plinskog rešoa za sebe i svoje susjede. On je invalid i ne može samostalno hodati.

"Rekao sam ženi da ide u Tursku, na sigurno. Ali ona je rekla: 'Ostat ću s tobom, ako ti umreš, umrijet ću s tobom.' IS je već uništio previše života.'"

"Teško je, ali snalazimo se", kaže Mahmud. "Kobane je mali grad ali imamo veliko srce".

Tijekom borbi u gradu se javio i snažan osjećaj ponosa: "Odbili smo živjeti s Islamskom državom i njenom ideologijom. Pokazali smo da IS može biti poražen ako se ljudi bore i odupiru."

Preporuka uredništva