1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Pravo ili pravda?

Sada je i jedan Srbin oslobođen u Haagu! Ta presuda se uklapa u čitav niz sličnih odluka: Ramush Haradinaj, Ante Gotovina, Mladen Markač. Samo što varira porijeklo bivših optuženika i žrtava, komentira Dragoslav Dedović.

THE HAGUE, NETHERLANDS - MARCH 9: Former Chief of Staff of the Yugoslav Army Momcilo Perisic arrives (L) for his initial appearance at the War Crimes Tribunal on March 9, 2005 in The Hague, the Netherlands. Perisic is the first officer of the former Yugoslavian army (VJ) to be indicted for incidents in Bosnia and Croatia. The indictment accuses Perisic of aiding and abetting the siege of Sarajevo, allowing cluster bomb attacks on Zagreb and having foreknowledge of the attack and planned massacre of the Bosnian Muslim male population of Srebreinca. (Photo by Michel Porro/Getty Images)

Gericht Momcilo Perisic

Jasno je da pravomoćna presude ne bi trebalo dovoditi u pitanje, jer je alternativa – bezakonje. Međutim, svatko tko zdravorazumski prosuđuje postavlja pitanje: Zašto su prvostupanjske presude bile do te mjere drugačije? Možda se drugostupanjske presude mogu doživjeti kao politička korektura pravne strogosti? Dozvoljeno je i pitanje zašto „vojnici od zanata“ u zadnje vrijeme tako lako bivaju oslobođeni? Je li Haški sud jednostavno nedorastao svom zadatku? Ili čak nije neovisan o političkim interesima?

Dedovic, Dragoslav

Voditelj srpske redakcije Deutsche Wellea Dragoslav Dedović

U bivšoj Jugoslaviji su omiljene razne teorije zavjere. Na primjer, Hrvatska ne bi ovog ljeta mogla u Europsku uniju da su njeni generali osuđeni za masovna protjerivanja i ubojstva civila u „Oluji“, koju su uz to logistički pripremali i američki savjetnici. Ili – Ramush Haradinaj je u vrijeme bombardiranja Srbije bio saveznik Sjevernoatlanskog vojnog vojnog saveza, pa ga Zapad ne može osuditi, a da sam sebe ne dovede u pitanje.

A Perišić? Pa jasno, Beograd je ljut zbog oslobađajućih presuda u slučajevima kada su stradali Srbi, pa mu se oslobađanjem Perišića pruža ruka, uoči presudnih pregovora s Prištinom. Osim toga, Srbija je stavila Haški sud na dnevni red u Ujedinjenim narodima. Sada će Beogradu biti teško ovaj Sud predstaviti kao antisrpsku instituciju.

Sve ove teze su zavodljive, ali u njihovoj jezgri nisu dokazane činjenice već nagađanja.

Možda ćemo bolje razumjeti problem Haškog sudas ako se upitamo - kako izgledaju činjenice iz perspektive žrtve?

Gospoda koja su puštena na slobodu imala su za vrijeme devedesetih različite vojne nadležnosti. Kao vojnici s činovima bili su uključeni u operacije na različitim ratištima. Međutim, postoje i sličnosti. U sjeni njihovog vojevanja ubijani su civili, ali Sud nije bio u stanju dokazati njihovu odgovornost za nesumnjivo počinjene zločine. Osim toga, sva trojica su u svom narodu pravedni borci ili junaci, a u narodima iz kojih potječu žrtve vide ih kao - zločince.

Haag nema odgovore na ove dileme, ni pravno ni moralno. Nacionalisti s prostora bivše Jugoslavije i dalje će zdušno odbijati svaku ideju međunarodnog kaznenog gonjenja vlastitih sunarodnjaka. A domaći sudovi će i dalje nerado organizirati suđenja na kojima su optuženi „domaći junaci“ a žrtve „ratni neprijatelji“. Obitelji ubijenih i protjeranih osjećat će sve više da su ih svi ostavili na cjedilu. U njihovim očima se na Haškom sudu sve više povećava jaz između prava i pravde.

To je opasan razvoj događaja. U posljeratnim generacijama koje su odrasle sa mitom o domaćim junacima i tuđim zločincima iz devedesetih, sve je više onih za koje je nacionalizam prirodno stanje duha i koji razmišljaju ovako: Ako nema pravde, neće biti ni pomirenja, ni mira.