Pravda i u Hrvata konačno «oslijepila»

Od 1991. do kraja prošle godine za zločine protiv međunarodnoga humanitarnog prava u Hrvatskoj je osuđeno više od 600 osoba. Od toga su samo dvanaestorica bili pripadnici HV-a ili MUP-ovih snaga. No, ako je suditi prema zapažanjima aktivista organizacija za zaštitu ljudskih prava, stvari se mijenjaju. Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Hrvatski helsinški odbor, Documenta i Građanski odbor za ljudska prava sustavno su pratili procese za ratne zločine pred hrvatskim sudovima. Na najvišim pravosudnim razinama – stoji u njihovom izvješću za 2006. – učinjeni su iskoraci prema profesionalnom i nepristranom suđenju. A koliko to međunarodni čimbenici cijene, pokazuje i prebacivanje slučaja generala Ademija i Norca s Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu na hrvatsko pravosuđe. Medutim, to ima malo odraza na praksu pojedinih županijskih odvjetništava i sudova, ocjenjuju oni.

Odsutnost optuženih ne priječi sudove

Sudovi ne uvažavaju preporuke Državnoga odvjetništva i Vrhovnoga suda da se ne sudi u odsutnosti, upozorava Veselinka Kastratović iz osječkoga Centra za mir. Ne samo da su takva suđenja skupa, jer se kad-tad moraju ponoviti, postane li optuženik dostupan hrvatskim pravosudnim organima: «U nekim slučajevima smo zabilježili da su žrtve zločina, oni koji su preživjeli i njihovi srodnici prigovarali da se sudi ljudima koji nisu prisutni i da ne vide efekt suđenja u odsutnosti – ne mogu dobiti onu satisfakciju koju očekuju od sudskog procesa, barem djelomičnu.»

Optuženi za genocid slobodno šetaju

Na 18 suđenja, koliko su pratili predstavnici organizacija za zaštitu ljudskih prava, prisutno je samo 44 posto optuženih. U postupku koji se na sudu u Vukovaru vodi za genocid u Mikluševcima 19 optuženika je u bijegu. A oni koji su tu brane se sa slobode, čemu se Žarko Puhovski iz Hrvatskoga helsinškog odbora ne može načuditi: «Sedam osoba optuženih za genocid brani se sa slobode. To je nešto što, koliko je nama znano, ne postoji nigdje na svijetu.» Objašnjavajući neujednačenu praksu određivanja pritvora, Puhovski je bio još slikovitiji: «Pazite, vi spavate kod kuće, brijete se, odete na sud da se branite za optužbe za genocid – to nije pravno pitanje, ako hoćete, to je moralno, socijalno pitanje. Osim toga postoji velika vjerojatnost da ti ljudi budu opasni po okolinu.»

Svjedocima potrebna veća podrška

Svjedocima i žrtvama još uvijek se ne pruža dostatna podrška, sljedeća je zamjerka. Iz nalaza je, doduše, nestala prošlogodišnja primjedba da se na sudskim hodnicima napadaju i vrijeđaju svjedoci ili da publika ometa rad vijeća za ratne zločine. Dobacivanja svjedocima nema. «To je dobra praksa koja je vjerojatno uvedena s Lorom. Predsjednica vijeća vrlo je jasno i glasno upozorila publiku da neće tolerirati bilo kakvo dobacivanje», objašnjava Kastratović i dodaje kako su ipak zabilježili da, osobito u postupcima u kojima se sudi pripadnicima Hrvatske vojske i policije, svjedoci često mijenjaju iskaz: «Nitko od svjedoka ne govori izrijekom da se boji, ali ipak na suđenju daju drukčije iskaze nego u istražnom postupku ili, pak, kažu da su zaboravili što se dogodilo, jer je proteklo puno vremena od tada.»

Svjedoci mijenjaju svoje iskaze i u postupcima gdje su žrtve Hrvati, kaže Kastratović: «Tu se zbog dugotrajnosti postupka zna dogoditi – evo kao kod Lovasa ili Mikluševaca – da preživjele žrtve, dakle bilo u Lovasu da su prošli kroz minsko polje i zlostavljanje, ili u Mikluševcima progon, zbog dugotrajnosti postupka osjećaju zamor. Više puta su već davali iskaz i ne vide svrhu tog postupka, tim više što se sudi velikom broju optuženika, kojima se sudi u odsutnosti.»

Prijelomna točka – slučaj «Glavaš»

U procesuiranju ratnih zločina u Hrvatskoj bilježe se i pozitivni trendovi. Voditeljica projekta Katarina Kruhonja naglašava da je Državno odvjetništvo napravilo iskorake u istrazi zločina koje su učinili pripadnici Hrvatske policije ili vojske. Prijelomnom se točkom u suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj naziva politička podrška koju je Hrvatski sabor sa znakovitim ali ne i ohrabrujućim kolebanjem dao Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske za pokretanje istraga i određivanje pritvora protiv zastupnika Branimira Glavaša zbog sumnje da je 1991. i 1992. godine, kada je bio zapovjednik obrane Osijeka, počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Kolebanje nije pokazao samo Sabor. Četiri i pol mjeseca su prošla, otkako je povedena istraga na Županijskom sudu u Zagrebu do trenutka kada je Glavaš stigao u pritvor, a za to vrijeme je zajedno sa svojim odvjetnicima provodio intenzivnu medijsku kampanju. «Svi ti pritisci su doveli do toga da se odluka o pritvoru donijela vrlo kasno. Mislimo da je mogla utjecati na voljnost i spremnost svjedoka da svjedoče u ovom procesu», kaže Kruhonja. Međutim, kako ističu analitičari iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, bez obzira na činjenicu da je Glavaš dugotrajnim štrajkom glađu svjesno narušio svoje zdravlje, odluka o privremenom prekidu istražnoga postupka je legitimna. Neuobičajeno je da u monitoring bude uključen istražni postupak, naglašava Kruhonja, ali dodaje: «Mislimo da će to svakako biti slučaj na kojem će se učiti.»

Pohvala regionalnoj suradnji

Nepravedno bi bilo propustiti još jedan pozitivan trend koji se bilježi u analizi suđenja ratnih zločina u Hrvatskoj, a to je ostvarena regionalna suradnja policije, državnih odvjetništava i sudova iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. «Naprosto, zločini koji su izvršeni na području Hrvatske ili Srbije i Bosne i Hercegovine ne mogu biti ni istraženi dovoljno, niti ima dokaznog materijala samo na području gdje se on dogodio. Budući da se stanovništvo raselilo, s obzirom da su i preživjele žrtve otišle na različite strane, nužno je da državna odvjetništva odnosno tužiteljstva za ratne zločine surađuju i to se u nekoliko slučajeva – i u Lori, i sada na Koranskom mostu, koji je još uvijek u tijeku u nekoj završnoj fazi, i kad smo u Beogradu pratili slučaj Ovčara – pokazalo kao dobro», objasnila je Veselinka Kastratović.

Pohvaljuju sve jače otvaranje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i sudova prema javnosti, ali i uputu državnim odvjetništvima na čijim su se područjima za vrijeme rata dogodila nerazjašnjena ubojstva da se na takvim predmetima nastavi raditi kao da su ratni zločini, kako bi se spriječila mogućnost da se arhiviraju i da uđu u zastaru.