1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Prava Picasso iz Bonna

Opera u Bonnu je punih 30 godina bila dom za jednog Picassa: ne za neku sliku ili skulpturu, nego za Mariju Picasso-Menck. Njezin rođak, Pablo ionako nije "pravi" Picasso, objašnjava ova žustra umirovljenica.

Maria Picasso-Merck

Maria Picasso-Merck

"Evo, to su Picassi", pokazuje Maria Picasso-Menck, danas prosijeda elegantna dama, stare uramljene fotografije na zidu svog doma u Bonnu. Najstarija fotografija pokazuje strogo lice pradjeda, Vincenza Picassa, časnoga građanina Genove. Tamo je i slika djeda Ettorea: "On je uvijek pripovijedao o jednom bratiću iz Pariza koji slika smiješne slike", sa smiješkom se sjeća.

Pablo Picasso 1965.

Pablo Picasso

"Mislite na rođaka Pabla Ruiza?"

Ne, rođaka iz Pariza nikad nije srela. I inače, on nije bio nikakav pravi Picasso: njegova majka je bila Picasso, ali se udala za Španjolca koji se prezivao Ruiz pa je tako Picasso zapravo umjetničko ime njezinog sina Pabla. Nakon što je ona umrla, prekinuo se svaki kontakt s rođacima iz Španjolske. I inače, obitelj iz Genove i pravi Picassoi su bili previše ponosni da bi se ikad obratili svom rođaku koji je u međuvremenu stekao svjetsku slavu.

Iako se dame ne pitaju za dob, bilo je to još doba Mussolinija kad se rodila Maria kao kćer inženjera i ljubitelja muzike iz klana Picasso. Kako bi je poštedio od svakog susreta s fašizmom, slobodoumni otac ju je poslao u privatnu školu gdje nije bilo niti prisilnog učenja njemačkog jezika, niti su se mogle vidjeti uniforme. Ali kao što to obično biva, kćer je htjela baš suprotno od onoga što je želio otac i mlada Maria je sanjala o princu iz snova u plavoj uniformi, a najdraža knjiga joj je bila Saga o Nibelunzima. Već kao djevojčica je znala: "Moram u Njemačku upoznati svoga Siegfrida."

Jelo s patlidžanom

Nijemcima je dugo trebalo da nauče, što s patlidžanom

U potragu za princom

Nakon rata, kad su se već prve "bube" s njemačkim turistima kotrljale prema Italiji, nježna i mlada Đenovljanka je krenula u suprotnom smjeru: na studij njemačkog jezika u Stuttgart. Ubrzo je našla i Siegfrida - doduše, zvao se Thomas i nije bio nikakav lovac na zmajeve nego činovnik. Nakon studija se "gospođa doktor Picasso" zaposlila u jednoj tvrtki za uvoz živežnih namirnica koja je stanovnike Stuttgarta pokušala naučiti mediteranskoj kulinarskoj kulturi.

Mlada Talijanka se tamo često morala baviti više psihologijom, nego jezikom i objašnjavati zašto maslinovo ulje "čudno miriše" ili što da se radi s patlidžanima ili smokvama: "Više niti ne znam, koliko sam sanduka patlidžana dovukla kući jer ih nitko nije htio kupiti", sjeća se Maria Picasso-Menck. "Ali jednog dana su se ipak počeli dobro prodavati." Jer kad danas prolazi biciklom kroz Bonn, na svakom koraku se vidi koliko se Njemačka promijenila od kako je Nijemce učila jesti patlidžane prije gotovo 50 godina: indijski restorani, grčki i turski specijaliteti, trgovine s predmetima iz Afrike ... Nije možda sve postalo bolje, ali Mariji se Njemačka mnogo više sviđa s ovakvim međunarodnim šarmom.

Maria Picasso-Merck u svojoj dnevnoj sobi

Njezin dom je pun slika - ali ne od rođaka Pabla, nego od sina Daniela

Preko gorgonzole do Puccinija

Kroz prozor svojeg stana Maria Picasso vidi dvije stvari koje su imale najvažniju ulogu u njezinom životu: rijeku Rajnu koja ju je dovela u Njemačku i zgradu opere u Bonnu koja joj je bila pravi dom gotovo 30 godina radnog vijeka. Jer, nakon što je u Stuttgartu učila Nijemce uživati u mediteranskim specijalitetima, u Bonnu je dobila nešto složeniji posao: učiti operne pjevače, kad pjevaju neku talijansku operu, da to onda doista i zvuči talijanski.

"Prvo što se Nijemcima mora objasniti jest kako da izgovaraju vokal 'o'. Uvijek im moram objašnjavati kako postoji čitav niz o-ova." To se najbolje čuje kad se spomene talijanska rijeka Po: "Nijemci to uvijek izgovaraju da to zvuči kao Pô(na njem.: stražnjica op.ur.) i nema tog Talijana koji će shvatiti da je riječ o rijeci Po."

Gorgonzola i drugi talijanski sirevi

Talijanski sir savršen da Nijemci nauče vokal 'o'

Kako bi riješila taj kroničan problem, sama je smislila rješenje: najprije svi moraju naučiti, što je gorgonzola. To je savršen primjer, smatra gospođa Picasso, jer se u nazivu tog talijanskog sira nalaze čak tri načina kako Talijani izgovaraju vokal 'o'. Tek kad to dobro nauče, pjevači mogu na pozornicu kako bi pjevali Puccinija i Verdija - a da to ne zvuči kao Wagner ili Brahms.

Gorgonzolu su mnogi iz bonske opere mogli probati i kod Marije kod kuće: njezina vrata su stalno bila otvorena za prijatelje i poznanike koje je napućivala neka "samo pozvone kod Picassa". Naravno da svi očekuju da će u njezinom domu vidjeti mnoštvo slika na zidovima - i doista je njezin dom prepun umjetničkih djela. Ali ne od Pabla, nego od njezinog sina Daniela. I on je umjetnik, mada ipak nije tako poznat kao njezin rođak - krivog prezimena.

Autorica: Anastassia Boutsko (aš)

Odg. urednik: Anto Janković