1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Povratak vukova u Njemačku

Još prije čitavog stoljeća su divlji vukovi bili istrijebljeni u Njemačkoj. Zaštitari okoliša su zato bili oduševljeni kad su prvi vukovi opet došli u ovu zemlju. Ali sada, na užas seljaka, ih više nije samo nekoliko.

Ovčari i drugi stočari, ali i vlasnici konja više ne ostaju samo na riječima.

Divlji vuk je još od kraja 19. stoljeća istrijebljen i danas je pod najstrožom zaštitom. Nestankom socijalističke Istočne Njemačke i otvaranjem granica, iz Poljske su počeli dolaziti i vukovi na istok zemlje. Ne zato što više nije bilo graničara, nego zato jer su mnogi poljoprivredni kombinati propali, stanovništvo je odlazilo na zapad u potrazi za poslom. Početkom ovog stoljeća se priroda počela vraćati na istok zemlje, a s njom i vukovi.

U međuvremenu više nisu samo na istoku: u pokrajini Baden-Württemberg posve na jugozapadu Njemačke je početkom kolovoza nađen ubijen vuk. Udruženje za zaštitu prirode NABU kaže da je to već 24. slučaj od kako su se vukovi vratili u ovu zemlju prije dvadesetak godina. Jer usprkos oduševljenju zaštitara okoliša, vuk je ipak ostao vuk.

Holger Benning

Holger Benning svoje ovce čuva sa 17 pasa i električnom ogradom jer su vukovi već zaklali na stotine životinja u njegovoj okolini. Ali i psi i žica koštaju...

Prije je to bio dobitak, danas je lutrija sačuvati stado

To zna i Holger Benning. On uzgaja ovce na inače glasovitim Pašnjacima Lüneburga, nešto južnije od Hamburga. I tamo su već odavno došli vukovi: "Uvijek iznova ima zaklanih životinja", kaže nam. On još uvijek uspijeva održati svoje stado: "Tamo gdje ima dobrih pasa čuvara je rizik uglavnom malen."

On obilazi svoje stado na ispaši barem jednom na dan. Oko pašnjaka je postavio električnu ogradu, a mora i nahraniti 17 pasa koje ima. Oprez je potreban: samo u tom kraju su vukovi zaklali više od 600 životinja, uglavnom ovaca, ali i goveda i divljači. Pašnjaci Lüneburga su pedesetak kilometara udaljeni od bivše granice DDR-a i preko 200 kilometara od Poljske, ali vukovi su brzo našli put u ovu razmjernu divljinu.

"Još prije nekoliko godina se govorilo da ako netko sretne vuka, da je to isto kao da ste dobili lutriju. U međuvremenu sam tako dobio na lutriji ne znam niti sam koliko puta", kaže nam Benning. Ne treba dugo hodati da nađe njihov izmet ili otiske: definitivno zna da su vukovi tu u blizini.

Vukovi

Vuk je još donedavno bio široko rasprostranjen diljem Europe. Ali u Njemačkoj je bio potpuno istrijebljen tako da i danas uživa posebnu zaštitu.

Pomoć udruge za zaštitu prirode

To je nešto što oduševljava zaštitnike prirode: ponovno naseljavanje vukova u Njemačkoj udruga NABU na svojoj stranici hvali kao "jedan od najvećih uspjeha s gledišta zaštite prirode". "Vuk pripada ovdje i mislim da je načelno pozitivno da se vratio", smatra Peter Schütte iz ove udruge. "Znam da u tako gusto naseljenom području kakvo imamo u Njemačkoj to može dovesti i do problema." Ipak, uvjeren je da se može postići suživot zvijeri i čovjeka, a i dragovoljci ove udruge za zaštitu prirode su spremni pomoći ovčarima i drugim stočarima da postave električne ograde.

Ovčari poput Benninga ne misle da je to velika pomoć. Jer ogradu treba kupiti, treba plaćati i struju, a treba kupovati i hranu za njegove pse. "Sve me to košta oko 20 tisuća eura godišnje. Ne mogu jednostavno povećati cijenu svoga janjećeg mesa, jer će kupac otići u samoposlugu i kupiti janjetinu s Novog Zelanda koja je ionako mnogo jeftinija nego što je mi možemo proizvesti." Žali se kako svi govore kako vukove treba čuvati i kako ovčari trebaju čuvati svoja stada, "ali nitko to ne želi platiti".

Još uvijek poljoprivrednici dobivaju odštetu od pokrajine ako se dokaže da je vuk zaklao neku njihovu životinju, ali vukova je sve više: koncem prošle godine su nadležne službe procijenile kako u Njemačkoj živi 47 čopora vukova i dvadesetak vučjih parova – to je negdje oko 130 odraslih vukova, štenad se još ne računa. Za mnoge koji žive od domaćih životinja je već i to daleko previše.

Hendrik Meine

Hendrik Meine je već čuo od drugih stočara da više uopće neće svoja goveda voditi na slobodnu ispašu. Previše je straha od vukova...

Vuk sit, ali ovce nisu na broju...

Nikakvi psi, nikakve električne ograde, nego jedino – metak je jedina obrana od divljeg vuka. To misli i Sonja Christiansen koja se bavi uzgojem konja i koja se zalaže da se dopusti lov na te životinje: "Ne volim vukove. To mi je previše opasno, pogotovo ako ih je sve više. Počelo je s njih par, sada nitko više ne zna koliko ih zapravo ima."

Ona se boji da bi vukovi mogli napasti njezine konje. Čak i ne moraju napasti, dovoljno je da se konji uplaše i da se onda ozlijede u divljem bijegu. "Vukovi jednostavno više ne pripadaju u našu civilizaciju." Ona i njezina obitelj više ne idu čak niti u šetnju. Stalno se moraju bojati da će sresti vuka. "I što da onda radim?" pita Sonja Christiansen. Ili moramo čekati da vuk napadne nekog čovjeka ili još gore, neko dijete?

Hendrik Meine također misli da se lovcima treba dopustiti odstrel kako bi samo malen broj vukova ostao na životu. On uzgaja goveda i tvrdi: "Nitko ne kaže da ne smije biti vukova, ali ne da ih ima na tisuće. Za to smo pregusto naseljeni." Poznaje stočare kojima su vukovi napadali telad i čak odrasla goveda dok su bila na ispaši.

Meine kaže kako su oni odlučili svoje životinje ubuduće imati stalno zatvorene u štali: "Slobodne ispaše, svejedno bilo to govedo, ovca ili konj, jednostavno više neće biti ako se tako nastavi s vukovima." A to onda i košta, da sad ne govorimo o kvaliteti života tih domaćih životinja.

Ilustracija Crvenkapice

Crvenkapica, Peća i vuk, Tri praščića... Postoji duboki i iracionalni strah od vukova, makar će oni napasti čovjeka ili veću životinju samo u izuzetnim okolnostima.

"To je vuk!"

Ni kod lovaca ne vlada velika ljubav prema vukovima: često se nalaze ostaci zaklanih srndaća i jelena, nerijetko su to mlade životinje koje niti lovci ne bi smjeli ustrijeliti. Ali pucati na vuka je najstrože zabranjeno – osim možda u samoobrani.

Kada je riječ o vukovima, ljudi su doista iracionalni. Peter Schütte iz Udruge zaštitnika prirode to tumači nasljedstvom iz srednjeg vijeka "još dok su naši preci imali možda samo jednu kravicu ili kozu. Ako ona izgubi život, onda je i čitava obitelj morala gladovati." To danas jedva da je igdje slučaj, "ali strah od tih velikih, opasnih zvijeri je i dalje je ostao." To ide sve do toga da se u nekim selima opet pale veliki ognjevi kad se čuje da su vukovi krenuli u njihovom smjeru.

Ipak, ima ih koji tvrde kako je suživot moguć. Hannelore Martin i sama uzgaja konje i na čelu je radne skupine udruge NABU koja se nazvala Konj i vuk. Kaže kako se i ona veoma zabrinula kad je čula da su se vukovi vratili. Ali već nakon malo istraživanja je utvrdila kako će vuk samo doista u izuzetnom slučaju napasti tako veliku i snažnu životinju kao što je konj. Zato se zalaže da se "ova histerija malo stiša".

Unesrećeni vuk

Vukovi u Njemačkoj su zaštićeni zakonom i lovci neće dići pušku prema njima. Ali usprkos tome pogibaju od mnogo veće opasnosti za divlje životinje: automobila.

Ona pak ne misli ni da bi otvaranje lova na vukove bilo što promijenilo: čak i da ga se ubije, to će samo otvoriti prostor drugom vuku ili vučjem čoporu da dođe na to područje.

I na koncu se može reći kako se političari i poljoprivrednici, uzgajivači stoke i zaštitari okoliša mogu svađati do iznemoglosti što da se učini s vukovima. Jer sami vukovi su očito već odlučili.

Oni su se vratili. I ne žele više otići.

 

Preporuka uredništva