Vratila se Jadranka-san

„Nisam ja ni znala da ću ostaviti svoj dotadašnji život. Imala sam neku volju i želju da još nešto napravim u životu i da pokušam na nekom terenu gdje me nitko ne poznaje i ne zna ništa o meni, tako da je to bio veliki izazov“, kaže Jadranka Stojaković o svom odlasku u Japan i poziva me da vidim kako izgleda njena terapija tog dana u toplicama Slatina kod Banja Luke. Dok vješto upravlja invalidskim kolicima, predlaže da je fotografiram i u tom, kako kaže, „agregatnom stanju“ i napominje da nema zabranjenih tema o njenom životu. Sve može podijeliti s ljudima koji su pratili nju i njezinu glazbu kroz sve ove godine.

Dok skida čarape i stopala uranja u toplu, ljekovitu vodu, nastavlja pričati o tom izazovu koji se zvao - Japan. „Znala sam da ću nešto novo naučiti, nešto što ne bih mogla u svojoj sredini, a meni je bilo stalo i do tehnike i do likovnog izraza koji bih tamo pronašla, budući da sam ipak, završila likovnu akademiju. Oduvijek sam se zanimala za japanski drvorez, onaj tradicionalni“, kaže Jadranka.

Kad život sam okrene stranicu

„Dogodilo se da je jedan japanski novinar na Olimpijskim igrama u Sarajevu, dakle 1984. godine, na Skenderiji, gdje su se svako veče dodjeljivale medalje skijašima, primijetio da ja pjevam tu na platou. I taj novinar je s jednom mojom pločom otišao u Japan, tamo je pokazao nekim prijateljima, a zatim su se oni raspitivali kako da dođu do mene, ili kako da me pozovu na neki međunarodni festival“, kaže kantautorica i dodaje kako je uskoro, na poziv iz Japana, gostovala dva puta po 15 dana u Zemlji izlazećeg sunca, a zatim je četiri godine kasnije potpisala ugovor s jednom japanskom producentskom kućom čime su bila odškrinuta vrata jednog novog glazbenog tržišta. „Moja mama je bila zaljubljena u Toširo Mifunea, glumca koji je igrao u Kurosavinim filmovima 'Rašomon', 'Sedam samuraja', 'Krvavo prijestolje'. Također, ona mi je 'pogurnula pod nos' knjigu Vladimira Devidea o japanskoj kulturi, pa kad se tome doda još i moj interes za drvorez, moglo bi se reći da sam bila spremna za Japan“, sjeća se Jadranka.

„Japan, što ne bih probala i to?“

Ponovo smo u „maloj sobi tri sa tri“, gdje Jadranka ima nešto što vrlo podsjeća na glazbeni studio. Tu je mikrofon, gitara, sintisajzer, njezni CD-ovi, među njima i posljednji „Daleko“, koji je nedavno promovirala u Zagrebu. Pitam je s kakvim je predrasudama otišla u Japan te 1988. godine.

„Neki ljudi su mi govorili da smo mi po mentalnom, psihološkom sklopu sasvim drugačiji i da će mi se biti teško naviknuti. Mi obećavamo, takav smo narod, a oni ništa ne obećavaju jer u startu žele sve provjeriti. Kad provjere ima li nešto odjeka kod publike, ili nema, tek onda donose odluku o potpisivanju ugovora s izvođačem. Oni su zatvoreni ljudi, ili prilično zatvoreni ljudi“, kaže Jadranka. Na pitanje da li sada, iz ove perspektive, misli li da li je bolje biti otvoren ili zatvoren čovjek, odgovara diplomatski.

„Pa, ako ćemo iskreno, mi smo oni koji pretjeruju u otvorenosti, a oni su oni koji pretjeruju u zatvorenosti. Znači, neka sredina, zlatna sredina bi dobro došla. Predivno bi bilo da Istok i Zapad razmijene ta iskustva koja su toliko važna za dobrobit čovječanstva“, zaključuje kantautorica.

Živa juha

Odmah nakon dolaska u Japan, Jadranka se bacila na upoznavanje sa zemljom i ljudima i bila u stalnoj potrazi za japanskim drvorezom. Ali, bilo je uživanja i u kulinarskim posebnostima.

„Svi su se oko mene iznenadili, a i ja sama, da sam mogla odmah jesti tu svježu ribu, sushi i sashimi. Naučila sam i da ih spremam, ali šta mi to vrijedi sad? Najegzotičnije gastronomsko iskustvo koje sam ponijela iz Japana su te ribice koje se žive jedu, ili točnije – piju! To su ribice dužine oko jednog centimetra koje plivaju u čaši, u nekom njihovom specifičnom octu. Riječ je o juhi koja dođe kao predjelo. I onda, te ribice moraš popiti zajedno s tekućinom u kojoj plivaju. To je bio malo horor trenutak za mene, ali sam zatvorila oči i progutala tekućinu, sve s ribicama. Nije me ništa škakljalo, ništa nisam osjetila. Ne znam kako je drugima bilo, ali ja ću ovo iskustvo pamtiti do kraja života“, kaže Jadranka i dodaje da je ne samo japanska kuhinja, nego i cjelokupna japanska kultura za nju bila očaravajuća. Otkrila je i zašto je bila opčinjena japanskim drvorezom.

„Uz sve moje glazbene obveze koje sam imala prema ugovoru, odmah sam uletjela i u istraživanje drvoreza. To se više ne može izvesti, jer više ne postoje ni takve boje“, kaže Jadranka i dodaje da ovi drvorezi (japanski Ukiyo-e), najčešće prikazuju sunce koje zalazi, pa tako ispada da je Japan zemlja zalazećeg, a ne izlazećeg sunca.

Na sljedećoj stranici: Pjesme s dušom

Otkriće kompjutera

„Grafički dizajn, kompjuterska grafika, te nove tehnologije... da nisam bila u Japanu, ja se time ne bih počela baviti. Ne bih u životu pipnula kompjuter! Baš sam od one raje koja voli da je sve uživo. Ali rad na kompjuteru je neka vrsta igre za mene i na kraju dobijem čudesa“, nabraja Jadranka svoja otkrića u svijetu tehnike i zaključuje da su joj se odlaskom u Japan otvorile brojne mogućnosti. „Da nije bilo mog puta u Japan ja bih i dalje slikala fino, onako normalno...“ dodaje.

U Japanu se Jadranka Stojaković družila s ljudima različitih profesionalnih profila, bila producent, imala živu koncertnu aktivnost i svoj glazbeni studio. „Otvorila sam svoj studio i vidjela da mogu u isto vrijeme svirati jedno pet instrumenata na nekoj demo snimci. Imala sam interes za to i vidjela da jedino tako mogu funkcionirati u toj zemlji. Tamo sam stekla iskustvo koje bi me ovdje sigurno mimoišlo.“

Pjesme s „dušom“

Prije odlaska u Japan Jadranka je snimila mnoge nezaboravne pjesme ali ju se najviše pamti po dva hita. „Što te nema“ i „Sve smo mogli mi“ još uvijek na ovim prostorima izmame suze, ali samo u njenoj interpretaciji. I drugi su ih pokušavali pjevati, ali "to nije bilo to".

U prvo vrijeme riječi pjesme „Sve smo mogli mi“ još uvijek nisu bile prevedene na japanski, a ona je ipak, uspjela dirnuti suzdržanu japansku publiku. „Čudo je to jedno, da čak i ako ne razumiješ riječi, ako pjesma ima dobru atmosferu, ako ima dušu, ona može prenijeti emociju. Ljudi u publici uopćte nisu znali o čemu pjevam, a čulo se pravo šmrcanje“, prisjeća se Jadranka Stojaković.

No u početku je bilo i rezervi prema autorici koja dolazi iz nepoznate i daleke zemlje. „Da sam bila iz Italije ili Francuske, ili bilo koje druge europske zemlje koju su oni kao turisti posjećivali, bilo bi bolje. Onda sam ja, izlazeći na koncertne podije, puštala video o našoj zemlji i objašnjavala gdje je šta i odakle sam ja. Dakle, ja nisam bila samo estradna gospođa, nego i netko tko se ponaša i kao kulturni ambasador svoje zemlje u tome što radi i čime se bavi“, kaže Jadranka i smije se dok se prisjeća nesporazuma s njezinim imenom.

„Dobro došli u moj hotel“

„Ono 'san' koje bi dodavali mom imenu znači 'gospođa', ili jednostavno - 'biće', ali oni su moje ime izgovarali kao 'Jadoranka' što na jugu Japana doslovno znači 'dobro došli u moj hotel'. 'Jado' je hotel, a 'ranka' je cvijet. Nisu me nikada pitali gdje je taj hotel, ali da sam otvorila tamo makar i hotelčić, bilo bi mi lakše“, kaže kantautorica smijući se i dodaje da je u Japanu snimila 7 albuma, a koliko je bilo singlova, ne može se ni sjetiti. Ipak ne može sa sigurnošću reći da li je u Japanu stekla status zvijezde.

„Pa, ne znam koliko sam ja bila zvijezda. Ustvari, ja i nisam mogla biti zvijezda na njihovoj glazbenoj sceni, jer je to ipak zemlja sa 130 miliona stanovnika koja ima svoje izvođače. Ja sam bila neka vrsta egzotike. Na početku, mene su producirali kao nekoga tko dolazi sa Balkana, iz Sarajeva i Jugoslavije i to je nekim medijima počinjalo biti zanimljivo. Bila sam gost u nekoliko televizijskih emisija.“

Otišla iz jedne, vratila se u drugu državu

Do ratova na balkanskim prostorima i raspada Jugoslavije, Jadranka Stojaković je dolazila nekoliko puta u Sarajevo. „Sve dok se moglo i kao mnogi drugi, nisam vjerovala da će izbiti rat i da će se zemlja na tako strašan način raspasti. Neposredno prije nego što će JNA ući u Sloveniju i Hrvatsku, jedan japanski novinar mi je rekao: 'Jadranka, kod vas izgleda, neće biti baš tako dobro!' Nisam mu ništa odgovorila, jer nisam vjerovala u to. Onda su me zvali sa sarajevskog radija '202'. Javila sam se u program upravo u vrijeme uličnih prosvjeda protiv rata, tako su mi rekli voditelji. Usred razgovora veza se prekinula. Kasnije sam saznala da su tih dana često puštali moju pjesmu 'Vjerujem'. U tim trenucima kad su stizale loše vijesti iz zemlje, imala sam osjećaj da sam mrtva. Pala sam u teško psihičko stanje, a pomogli su mi japanski kolege da dođem sebi“, kaže Jadranka. No neki japanski novinari su njezin boravak u Japanu htjeli iskoristiti u medijske svrhe. „List 'Asahi News' tražio je mene za komentatora tih novih neprilika na Balkanu. Kojeg crnog komentatora? Poslije toliko vremena provedenog daleko od kuće, ja nisam znala ni kako Milošević izgleda, Tuđman također, a od mene je traženo da komentiram njihove političke, a kasnije i ratne poteze. Nisam imala pojma o tome što se događa i to sam glatko odbila. Je li građanski rat ili agresija, tko koga i što, ja u to vrijeme u Japanu, nisam znala. Ja sam bila umjetnik, predaleko od kuće da bih imala pravu informaciju i bilo bi glupo od mene da sam se bavila nagađanjima“, ističe Jadranka.

Na sljedećoj stranici: Opasna svjetla pozornice

Opasna svjetla pozornice

Jadranka Stojaković je već šest mjeseci na rehabilitaciji u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr. Miroslav Zotović“ u Slatini kod Banja Luka. Kreće se uglavnom pomoću kolica, a ponekad se odvaži i stane na noge, napravi nekoliko koraka uz pomoć medicinske hodalice. Svoju bolest opisuje kao bolest motornog neurona. „To je paraparesis obje noge. Spuštena su oba stopala. Bolest je sada zaustavljena, ali da li ću ja to moći vratiti u prvobitno stanje, to ćemo vidjeti. Dogodilo se to u Japanu, 2009. godine nakon što sam ovdje, kod kuće, snimila jedan CD, vratila se u Japan, malo odmorila i krenula na moju japansku turneju. Išli smo na Hokaido. Na jednom koncertu, dizajneri scene su imali tako dramatičnu zamisao, koja je podrazumijevala da se, kada dođem do polovine scene, upale sva svjetla. To je bilo pogubno, jer taj jaki bljesak potpuno me zaslijepio i ja sam pala preko jednog debelog kabla koji nije bio zaštićen. Proklizala sam, poletjela u vazduh, a zatim svom težinom 'zveknula' dolje i dobro povrijedila lijevo koljeno. Nastavila sam koncert kao da se ništa nije dogodilo. I na bis su me zvali, a ja sam k'o kreten dopuzala na koljenima do stolice na sceni i pjevala, pjevala...“. No publika je osjetila da nešto nije u redu.

„Vladala je potpuna tišina. A moji dragi organizatori iza scene su se od straha ukočili i niko nije prilazio. Onda su me prevezli do bolnice i tamo je ustanovljeno da nešto sa mojim zdravljem nije u redu“, kaže sjetno Jadranka.

Ima kriza, ali kad je one stignu, Jadranka sjeda u svoj mali, improvizovani studio u bolesničkoj sobi i komponira, sada uglavnom, instrumentalnu glazbu. U Glazbenoj produkciji Radio-televizije Republike Srpske, su joj dali položaj producenta za umjetničku glazbu. S prijateljima u Sarajevu se čujem, ali nažalost, ne mogu tamo otići jer ne mogu sjediti dulje od dva sata. To bi mi samo pogoršalo stanje“, kaže.

Politizovanje života

I do Jadranke su doprle glasine o njezinom „prelasku“ u Banjaluku, o tome da ju je Sarajevo „izdalo“ jer joj nije vraćen predratni, obiteljski stan... I uopćte, u novom bosanskohercegovačkom društvu svaka osobna ili obiteljska situacija, prilika je da se malo pogleda kroz prizmu politike i dnevno-političkih događaja kada, kome i kako zatreba. Jadranka Stojaković zgrožena je takvim nagađanjima i ističe da u njenom slučaju nema nikakve politike. „Kanton Sarajevo mi je dodijelio stan na korištenje, ali ga ja sada ne mogu koristiti jer sam ovdje na liječenju. U Banja Luci su mi dali posao, jer ja sa invalidskom penzijom od 150 KM ne bih mogla ništa uraditi za svoje zdravlje. Nitko me nije 'izdao', naprotiv, i jedni i drugi, u oba grada su mi izišli u susret i ja to znam cijeniti. Svuda sam kod kuće“, kaže Jadranka kojoj usprkos bolesti na manjka optimizma. I za deset godina se vidi u glazbi.

„Bit ću vjerovatno, još uvijek kreativna, nasmijana, bit ću mirna, hodaću... nekome tko tek počinje u glazbi ću pomoći. Od trenutka kad sam spoznala koliko sam bolesna, moja životna filozofija dobila je nove obrise: stvarno, nikad ne znaš šta ti se može dogoditi u sljedećih pet minuta. Tako treba živjeti za ovaj trenutak, radovati se i misliti na budućnost onoliko koliko možeš. Ali, šta da radim? Borim se svim silama. Ja moram vjerovati“, kaže na kraju Jadranka Stojaković, uzima gitaru i pjeva pjesmu koja možda, najbolje oslikava sadašnji trenutak njenog života:

„Vjerujem da poslije svake ljubavi, jedna od zvijezda zadrhti i nebom plove tragovi, vjerujem da svijetom kruže pogledi, vječni neuhvatljivi... „

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. ur.: N. Kreizer