1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Povratak Jadranke - san

Kantautoricu Jadranku Stojaković na području bivše Jugoslavije poznaju gotovo svi ljubitelji glazbe. Posljednjih godina autorica bezvremenskih klasika poput "Što te nema" provela je u Japanu. Sad se vratila u domovinu.

Jadranka Stojaković

Uvijek s glazbom - Jadranka Stojaković

„Nisam ja ni znala da ću ostaviti svoj dotadašnji život. Imala sam neku volju i želju da još nešto napravim u životu i da pokušam na nekom terenu gdje me nitko ne poznaje i ne zna ništa o meni, tako da je to bio veliki izazov“, kaže Jadranka Stojaković o svom odlasku u Japan i poziva me da vidim kako izgleda njena terapija tog dana u toplicama Slatina kod Banja Luke. Dok vješto upravlja invalidskim kolicima, predlaže da je fotografiram i u tom, kako kaže, „agregatnom stanju“ i napominje da nema zabranjenih tema o njenom životu. Sve može podijeliti s ljudima koji su pratili nju i njezinu glazbu kroz sve ove godine.

Jadranka Stojaković u invalidskim kolicima

Borba protiv bolesti

Dok skida čarape i stopala uranja u toplu, ljekovitu vodu, nastavlja pričati o tom izazovu koji se zvao - Japan. „Znala sam da ću nešto novo naučiti, nešto što ne bih mogla u svojoj sredini, a meni je bilo stalo i do tehnike i do likovnog izraza koji bih tamo pronašla, budući da sam ipak, završila likovnu akademiju. Oduvijek sam se zanimala za japanski drvorez, onaj tradicionalni“, kaže Jadranka.

Kad život sam okrene stranicu

„Dogodilo se da je jedan japanski novinar na Olimpijskim igrama u Sarajevu, dakle 1984. godine, na Skenderiji, gdje su se svako veče dodjeljivale medalje skijašima, primijetio da ja pjevam tu na platou. I taj novinar je s jednom mojom pločom otišao u Japan, tamo je pokazao nekim prijateljima, a zatim su se oni raspitivali kako da dođu do mene, ili kako da me pozovu na neki međunarodni festival“, kaže kantautorica i dodaje kako je uskoro, na poziv iz Japana, gostovala dva puta po 15 dana u Zemlji izlazećeg sunca, a zatim je četiri godine kasnije potpisala ugovor s jednom japanskom producentskom kućom čime su bila odškrinuta vrata jednog novog glazbenog tržišta. „Moja mama je bila zaljubljena u Toširo Mifunea, glumca koji je igrao u Kurosavinim filmovima 'Rašomon', 'Sedam samuraja', 'Krvavo prijestolje'. Također, ona mi je 'pogurnula pod nos' knjigu Vladimira Devidea o japanskoj kulturi, pa kad se tome doda još i moj interes za drvorez, moglo bi se reći da sam bila spremna za Japan“, sjeća se Jadranka.

„Japan, što ne bih probala i to?“

Ponovo smo u „maloj sobi tri sa tri“, gdje Jadranka ima nešto što vrlo podsjeća na glazbeni studio. Tu je mikrofon, gitara, sintisajzer, njezni CD-ovi, među njima i posljednji „Daleko“, koji je nedavno promovirala u Zagrebu. Pitam je s kakvim je predrasudama otišla u Japan te 1988. godine.

Suši

Zaljubljena u suši

„Neki ljudi su mi govorili da smo mi po mentalnom, psihološkom sklopu sasvim drugačiji i da će mi se biti teško naviknuti. Mi obećavamo, takav smo narod, a oni ništa ne obećavaju jer u startu žele sve provjeriti. Kad provjere ima li nešto odjeka kod publike, ili nema, tek onda donose odluku o potpisivanju ugovora s izvođačem. Oni su zatvoreni ljudi, ili prilično zatvoreni ljudi“, kaže Jadranka. Na pitanje da li sada, iz ove perspektive, misli li da li je bolje biti otvoren ili zatvoren čovjek, odgovara diplomatski.

„Pa, ako ćemo iskreno, mi smo oni koji pretjeruju u otvorenosti, a oni su oni koji pretjeruju u zatvorenosti. Znači, neka sredina, zlatna sredina bi dobro došla. Predivno bi bilo da Istok i Zapad razmijene ta iskustva koja su toliko važna za dobrobit čovječanstva“, zaključuje kantautorica.

Živa juha

Odmah nakon dolaska u Japan, Jadranka se bacila na upoznavanje sa zemljom i ljudima i bila u stalnoj potrazi za japanskim drvorezom. Ali, bilo je uživanja i u kulinarskim posebnostima.

„Svi su se oko mene iznenadili, a i ja sama, da sam mogla odmah jesti tu svježu ribu, sushi i sashimi. Naučila sam i da ih spremam, ali šta mi to vrijedi sad? Najegzotičnije gastronomsko iskustvo koje sam ponijela iz Japana su te ribice koje se žive jedu, ili točnije – piju! To su ribice dužine oko jednog centimetra koje plivaju u čaši, u nekom njihovom specifičnom octu. Riječ je o juhi koja dođe kao predjelo. I onda, te ribice moraš popiti zajedno s tekućinom u kojoj plivaju. To je bio malo horor trenutak za mene, ali sam zatvorila oči i progutala tekućinu, sve s ribicama. Nije me ništa škakljalo, ništa nisam osjetila. Ne znam kako je drugima bilo, ali ja ću ovo iskustvo pamtiti do kraja života“, kaže Jadranka i dodaje da je ne samo japanska kuhinja, nego i cjelokupna japanska kultura za nju bila očaravajuća. Otkrila je i zašto je bila opčinjena japanskim drvorezom.

„Uz sve moje glazbene obveze koje sam imala prema ugovoru, odmah sam uletjela i u istraživanje drvoreza. To se više ne može izvesti, jer više ne postoje ni takve boje“, kaže Jadranka i dodaje da ovi drvorezi (japanski Ukiyo-e), najčešće prikazuju sunce koje zalazi, pa tako ispada da je Japan zemlja zalazećeg, a ne izlazećeg sunca.

Na sljedećoj stranici: Pjesme s dušom