1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Površinski rudnici postaju parkovi za rekreaciju

Površinski rudnici između Aachena i Kölna najveće su područje za vađenje smeđeg ugljena u Europi. Pogled na to je šokantan zbog „ranjenog“ krajolika. No, energetska tvrtka RWE ulaže sve napore kako bi krajolik obnovila.

„Kako je ovdje prije bilo prljavo“, prisjeća se Elfriede G. „Ugljena prašina je bila ljepljiva, širila se posvuda, ostavljajući crnu čađu. To je bilo strašno.“ 15 godina ona ju je brisala sve dok se površinski rudnici nisu preselili dalje iz njezinog okruženja. No, njezin suprug je radio kod RWE-a i zarađivao tako da se ne može žaliti. Elfriede G. želi ostati anonimna. Gertrud K. također: “Morate to razumjeti, naše obitelji ovise o RWE-u“, kaže žena i gleda u daljinu – daleko na površinski rudnik Hambach, najveći površinski kop u Europi.

Obje su biciklima došle na Forum „Terra nova“. Pred njima divovski bageri visoki 94 metra na površini od 85 četvornih kilometara kopaju do 450 metara u dubinu. Guraju u stranu šljunak, pijesak, glinu, samo kako bi došli do sloja ugljena debelog oko 70 metara, koji može poslužiti za proizvodnju struje. Tisuće ljudi je zbog toga protjerano iz svojih domova. 4.000 godina stara hrastova šuma, Hambaška šuma, sravnjena je sa zemljom, ulice su premještene, rijeke preusmjerene. Cijelo područje isušeno.

Bager u površinskom rudniku

Bageri skidaju stotine metara tla da bi došli do ugljena

Ipak, ne radi se o potpunom gubitku krajolika, jer na drugim mjestima nasipanjem toga iskopanog tla nastaju brežuljkasti krajolici s imenima poput „Sofijine uzvisine“. Na 300 metara nadmorske visine najveći proizvođač električne energije u Europi načinio je šumsko područje s više od 100 kilometara staza. To bi trebalo biti izletište za stanovnike koji snose negativne posljedice površinskih rudnika.

A u ovoj jami površinskog rudnika Hambach nakon 2050. godine bi trebalo nastati najveće i najdublje jezero u Njemačkoj. „Terra nova“ – nova zemlja. Ime je već pronađeno. Prema planu, punjenje jezera bi trebalo trajati do 2100., vodu će dovoditi cjevovodi iz Rajne. Ležaljke, suncobrane i pletene naslonjače za plažu RWE je tamo već postavio. Međutim, u pogledu na jezero Elfriede G. i Gertrud K. više neće moći uživati.

Krajolik koji izaziva sjećanja

Obje bi mogle još puno toga ispričati, i o bolnom preseljenju. Njihova sela su sravnjena sa zemljom. Jako su patili, kaže Elfriede G.: “Ipak, to je bilo davno.“ Bageri ispred njih i dalje neprestano kopaju. RWE ima dopuštenje za vađenje smeđeg ugljena do 2045. Protivnici toga fosilnoga goriva se nadaju ranijem odustanku od proizvodnje električne struje uz pomoć ugljena, štetnog za okoliš, dok zaposlenici RWE-a strahuju za svoja radna mjesta.

Površinski rudnik

Ovdje će nastati najveće njemačko jezero

„Sada je sve prekrasno“, smatra Getrud K. I RWE je puno napravio, kaže ona: Vodene prskalice su postavili na rubove tako da se prašina više ne može širiti na okolna sela. Ovaj energetski div je zasadio i brojna stabla. Ona gutaju sitne čestice koje su štetne za klimu, a koje nastaju pri proizvodnji ugljena, pričaju ove žene.

Više ni ne primjećuju ogromnu jamu i bager visok 94 metra koji kopa zemlju više stotina metara u dubinu kako bi došao do ugljena. „Protiv toga ne možemo ništa poduzeti.“ I Hermann L. je biciklom stigao na uzvisinu. On također želi ostati anoniman: „Došao sam ovamo biciklističkom stazom i moram ovo reći: U medijima se rekultivacija jedva spominje. Za bicikliste je ovo odlično. Gotovo je ljepše nego prije. Ja imam 51 godinu. U mojoj mladosti ovdje nisu letjele nikakve divlje ptice.“

Više je prednosti“

Jedini nedostatak: Prije se moglo direktnije doći na odredište. Sada se zbog jame mora obilaziti i do 40 kilometara. „Ali, sve u svemu, ipak smo zadovoljni s RWE-om“, kaže Hermann L. Ova pohvala će se svidjeti Ulfu Dworschaku. Ovaj biolog već desetljećima, po nalogu RWE-a, radi na rekultiviranju područja nekadašnjih površinskih rudnika.

Iz svog ureda u istraživačkom centru „Terra nova“, u blizini ruba površinskog kopa Hambach, može vidjeti izletnike. I jamu. On je jedan od rijetkih ljudi na tom području koji nema emocionalan odnos prema krateru: „Presudno je da poslije ne ostane uništen krajolik, već da bude ekološki održiv i funkcionalan."

Ovdje bi trebao biti izgrađen veliki park za bicikliste, skatere, planinare, jahače, plivače. Dworschak je svaki dan na terenu, kako bi dobio uvid u to kako napreduju životinje i biljke, koje opet nastanjuju rekultivirani krajolik.

Suncobrani i stolci za odmor

Sve je spremno za odmor, samo još nedostaje jezero...

„Životinje nisu otjerane. To je postupna preobrazba okoliša. Na jednoj strani će se iskopati, a na drugoj će se krajolik dalje obnavljati.“ Površinski rudnik siromašan hranjivim tvarima ne znači uništen krajolik, nego posebno stanište za mnoge vrste poput modrokrilog skakavca (oedipoda caerulescens). Također, bit će zasađena stabla kako bi se obnovila šuma, a sijanjem djeteline osigurat će se kvaliteta tla na poljoprivrednom zemljištu. Ta biljka koja se koristi za stočnu hranu ima iznimno dubok korijen i kroz svoju sposobnost uzimanja dušika poboljšava tlo za poljoprivredno korištenje.

„Naravno, mogli smo pustiti i da zemlja ostane neobrađena. Na istom mjestu bi se razvila i flora i fauna. Visoko kvalitetni uzgoj, kakav je sada na plodnom prapornom tlu, zapravo više ne bi bio moguć,” opravdava Ulf Dworschak mjere obnove. “I sadnjom hrastova i velikih stabala želimo što je brže moguće postaviti temelj za biljke i životinje koje su zbog površinskog rudnika izgubili svoj životni prostor.”

Može li se nadomjestiti šumu?

I Hambaškoj šumi, koja je nedaleko od „Terra novae“, bageri se svaki dan sve više približavaju. Zaštitari okoliša su to ekološki vrijedno područje zauzeli 2012. i drže ga do danas. Jer nestankom više od 4.000 hektara šume, koja je jedna od najvećih zaliha hrasta i graba u Njemačkoj, zaštićene vrste poput šišmiša ili šumske smeđe žabe (rana dalmatina), izgubili bi svoje utočište. To se treba nadoknaditi sadnjom odgovarajuće mješavine drveća na rekultiviranim površinama, raznovrsnošću flore, integracijom močvarnih staništa, stvaranjem proplanaka, živica, livada i travnatih rubova uz staze, kaže Dworschak.

Biolog Ulf Dworschak

Ulf Dworschak je zadovoljan postignutim

Tada je samo pitanje vremena kada će se biljke i životinje tamo naseliti. To može trajati desetljećima. Kako bi se proces ubrzao, kaže Dworschak, prenijet će na drugo mjesto biljke i šumsko tlo kao i trula srušena stabla. „Tijekom 20 do 30 godina rekultiviranja ovdje su se pojavile ptice dupljarica, sjenica, tustokljunac, šumski zviždak, sve karakteristične za stare šume. Ako je potrebno on prenosi i daždevnjake. Kao dokaz ovaj biolog pokazuje jednu plastičnu kantu s malenim rupama i jednom velikom rupom. A onda vadi jedan priručnik. “Životinje i biljke na rekultiviranom području – 40 godina terenskog istraživanja na rajnskom području vađenja smeđeg ugljena”, naslov je knjige. Ulf Dworschak je jedan od autora.

On priznaje da to više nije isti krajolik nakon što je skinut sloj zemlje, voda uklonjena, sloj ugljena izvađen. „Ali, mi pokušavamo ponovno uspostaviti ravnotežu krajolika. A kada pogledam raznolikost vrsta, mogu mirne savjesti reći da smo postigli punu biološku raznolikost na rekultiviranom krajoliku.“

Preporuka uredništva