Povelja o temeljnim pravima: plemenite namjere, a teško ih uskladiti
3. lipnja 2005
Ona je naravno u tradiciji općih ljudskih prava, kakva su zapisana i u ustavima država članica pojedinačno, ali je u nekim dijelovima čak ambicioznija od nekih uzornih zemalja.
No, kada se obične prolaznike na ulici upita kako glasi prvi članak njemačkog Ustava, što je ujedno i prvi početak Europske povelje o ljudskim pravima, malo se ipak moraju zamisliti: «Dostojanstvo ljudi .. čekajte, kako je ono bilo?... je nedodirljivo?»
«Slobodno izražavanje mišljenja, naravno i da mogu ići kamo želim» kaže jedna Njemica. To što je ova žena spontano odgovorila također i za Ujedinjene narode kao i za Vijeće Europe pripada temeljnim pravima s kojima nema cjenkanja. U konvencijama o ljudskim pravima tih organizacija uz slobodu mišljenja pronalaze se i brojna druga prava, među inima sloboda ličnosti, ili zabrana ropstva i prisilnoga rada. Europska je povelja ta temeljna prava prenijela u svoj katalog, ali ide još i dalje. Cordula Janowski iz bonnskog Centra za istraživanje europskih integracija kratko je sažela o čemu je riječ: «Prvenstveno su tu opća ljudska prava, dostojanstvo čovjeka, zabrana mučenja, tjelesna nepovredivost pojedinca, pravo vlasništva, naravno, pravo na okupljanje, građanska prava, pravosudna temeljna prava.»
Povelja Europske unije donesena je 2001. na summitu u Nizzi. Do sada je vrijedila samo za ljude koji rade u europskim institucijama, no kada je izrađen nacrt europskog ustava, povelja je u njega integrirana, kao drugi dio tog dokumenta. Drugim riječima to znači da bi se odnosila na sve građane u Europskoj uniji.
Ali, zašto bi Europska unija morala imati svoj katalog s temeljnim pravima, kada ga ima već svaka država članica?
«Najkasnije 1999., ali i nešto ranije, došlo se do spoznaje da se Europska zajednica vrlo brzo razvila u političku uniju, te da se mora reći: to više nije ekonomska zajednica ograničena na sektore, nego su mogućnosti intervencije organa Europske unije postale vrlo snažne,» objašnjava Janowski. Propisivanjem raznih normi, bilo u agraru i ribarstvu, ili u dijelu koji se odnosi na radno pravo, Europska unija na najrazličitije načine prodire u živote građana. Pred Europskim sudom u Luksemburgu tužbe su mogle podizati vlade ili poduzeća, ali osnova su im bili samo sporazumi Europske unije, a u njima nema riječi o ljudskim pravima. Povelja koja bi bila integrirana u Ustav trebala bi pružiti zaštitu svim građanima.
Ali, jednako kako je za sada u zvijezdama odgovor na pitanje kada će sve to stupiti na snagu, tako je nejasno za što će biti nadležan europski sud, a gdje sporove treba rješavati nacionalni sudovi. No ipak je veliki korak to što će pojedinačne tužbe biti uopće moguće.
Planira se da Europska unija kao institucija pristupi Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Tada bi za tužbe koje se tiču temeljnih ljudskih prava bilo nadležno Vijeće Europe, odnosno Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu. Europska bi unija bila obvezna presude tog suda provesti u djelo. Dok do toga dođe, EU-ova Povelja ostaje tek dobro zamišljeni komadić papira, simboličan, ali neusklađen.