1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Pouke iz neuspjeha Zelene karte

Rasprava o potrebi Njemačke za stranim stručnjacima traje već dulje vrijeme. Prije 15 godina rodila se ideja o Zelenoj karti za IT stručnjake. Ova mjera je stvorila uvjete za današnje mehanizme useljavanja.

Uvijek iznova politika mora reagirati munjevito. I tada se odluke donose preko noći. No i s vremenskim razmakom od 15 godina je zapanjujuće kojom brzinom je vlada tadašnjeg socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera donijela odluku kojom je IT branši trebao biti omogućen brz pristup kvalificiranoj radnoj snazi iz inozemstva. I to usprkos činjenici da je Njemačka tada brojala preko 4 milijuna nezaposlenih.

Otpor konzervativaca i sindikata

Indijski informatičari

Indijski informatičari

Početkom 2000. Schröder je na informatičkom sajmu Cebitu u Hannoveru sve iznenadio idejom o uvođenju postupka kojim bi IT branši omogućio brz dolazak stranih stručnjaka. Zakonska promjena je donesena 1. kolovoza iste godine uz žestoki otpor demokršćanske oporbe i konzervativnih slojeva društva koji su se hvatali za glavu pri pomisli o otvaranju granica za strane radnike unatoč milijunima domaćih nezaposlenih. Prvi dobitnik tzv. Zelene karte, kako su ovu dozvolu nazvali aludirajući na mnogo poznatiju američku Plavu kartu, bio je jedan IT stručnjak iz Indonezije. On je već odavno kod kuće, a tzv. Green card se u međuvremenu smatra potpunim promašajem. Unatoč strahovima konzervativnih političara, ali i sindikata da će Zelena karta otvoriti granice i njemačko tržište rada preplaviti novom radnom snagom, u Njemačku je na temelju ovog programa došlo mnogo manje od planiranog, svega nešto više od 13.000 stručnjaka.

Propala ideja

"Nekako smo si očito umislili da smo zemlja iz snova za IT stručnjake, ali oni idu negdje drugdje", kaže danas Bernhard Rohleder, šef strukovne udruge Bitkom. Program Zelena karta je naime sadržavao tolike prepreke da je više odbijao nego privlačio strane talente. Najviše je odbijalo pravilo po kojem je dozvola za rad u Njemačkoj bila ograničena na tri godine, a članovi obitelji stručnjaka nisu smjeli raditi u Njemačkoj. Pod takvim uvjetima stručnjaci su radije odabirali neku drugu useljeničku zemlju poput SAD-a ili Kanade. No prepreke unutar samog programa nisu jedini razlog zašto je Zelena karta promašila očekivanja. Odmah nakon njezinog uvođenja je implodirala tadašnja internetska i IT branša pa je i potreba za radnom snagom naglo smanjena. I činjenica da "globalni igrači" kojima na raspolaganju stoje drugi mehanizmi za popunjavanje praznih radnih mjesta gotovo uopće nisu posegnuli za kadrovskim mogućnostima koje je pružala Zelena karta je medijima poslužila kao dokaz da je ova mjera bila potpuni fijasko.

Kultura dobrodošlice

2005. Zelenu kartu je zamijenio novi useljenički zakon, a od 2012. na snazi je tzv. Blue card koji se odnosi na sve stručnjake. Tako za sve stručnjake koji dolaze izvan granica Europske unije vrijede ublažena pravila prilikom stjecanja radne dozvole za Njemačku. Smanjena je i granica godišnje bruto zarade uvedene kako poslodavci ne bi uvozili radnu snagu koju bi plaćali ispod njemačkih standarda. Dosad je izdano 30.000 ovakvih dozvola. One nositeljima omogućavaju život i u drugim zemljama Europske unije a za razliku od prethodne Zelene karte, rodbina nositelja Plavih karata sada smije u Njemačkoj slobodno raditi. U međuvremenu je Blue card dobro prihvaćen u javnosti, a o ovom programu se nije ni izbliza tako žučno raspravljalo kao o njegovoj prethodnici. Vjerojatno i zbog toga što je u međuvremenu jasno da njemačka privreda nema budućnosti bez strane radne snage.

Strani liječnici u Njemačkoj

Strani liječnici u Njemačkoj

Neke studije polaze od toga da će do 2025. Njemačkoj nedostajati preko 2 milijuna stručnjaka. Predstavnici gospodarstva smatraju da će Njemačka biti prisiljena olabaviti uvjete za useljavanje kako bi se na globalnom tržištu izborila za najbolje među najboljima. No Njemačka prije svega, kako smatra i šef Bitkoma Rohleder, mora općenito promijeniti svoje stajalište naspram useljavanja i stvoriti nešto što je u posljednjim desetljećima nedostajalo a to je neka vrsta “kulture dobrodošlice” u kojoj će se doseljenici osjećati kao podrška, a ne teret ovom društvu.