1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Postoji li "dobar" razlog za usmrtiti dijete?

U parlamentu Belgije je prihvaćena mogućnost aktivne eutanazije maloljetnika. Diskusija je bila burna, nije manjkalo polemike. Emocionalna rasprava o tom pitanju zahvatila je i Njemačku gdje mnogi tako nešto ne žele.

Belgija, slično kao i Nizozemska je već imala zakon koji omogućuje aktivnu eutanaziju, dakle davanje preparata koji će pacijentu oduzeti život. Ali do sad je bilo ključno pitanje, koliko godina mora imati pacijent koji boluje od neizlječive bolesti, gdje je dobna granica za eutanaziju? U Nizozemskoj je to navršenih 12 godina, a ovom odlukom u Belgiji praktično više nema dobnih granica: izuzete su jedino bebe i psihički oboljeli mališani. Belgijski političar socijaldemokrata Hans Bonte podsjeća: "Bol i patnja ne poznaju granice i mladi sad imaju priliku da, zajedno s roditeljima i liječnicima, u bezizlaznoj situaciji kažu zbogom životu."

Već i prije rasprave u belgijskom parlamentu je bilo mnogo inicijativa protiv takve mogućnosti. Osobito su se protivile sve religiozne skupine i tu su kao rijetko do sad, istim glasom zborili i kršćani, židovi i muslimani. Ali ispitivanje javnog mnijenja u Belgiji je pokazalo kako većina građana misli da i mališani trebaju imati ista "prava", čak i u slučaju dragovoljne smrti. To je na koncu bio i rezultat glasovanja u parlamentu gdje je 86 zastupnika, prije svega socijaldemokrata, zelenih i liberalne stranke, bilo za, protiv je glasovalo 44 zastupnika, a 12 ih je bilo suzdržano.

Kad i mališani postanu starci

No rasprava o tom pitanju izgleda kako je tek počela i to u čitavoj Europi. Nameće se temeljno pitanje, kako neki mališan ili curica uopće mogu znati, što znači oduzeti sebi život. Belgijski propis doduše traži i pristanak roditelja, nadležnog liječnika i povrh toga psihologa ili psihijatra, ali belgijska medicinska sestra Sonja Develter tvrdi kako još "nikad nije srela dijete koje ne želi živjeti". S druge strane, naravno da se ne smije uzeti ozbiljno kad, nakon kemoterapije ili zračenja, mališani kažu da im je dosta života jer su izgubili svu kosu.

Ipak, briselski liječnik Jan Bernheim upozorava kako su to doista teški trenuci u kojima se ne radi samo o frizuri. Jer i ti pacijenti, suočeni sa smrtonosnom bolešću, više nisu mališani: "Oni su psihološki mnogo stariji i zreliji nego djeca njihovih godina. Zato i većina belgijskih pedijatara želi imati način udovoljiti njihovoj želji za smrću."

Dijete u bolničkoj postelji

Naravno, nameće se pitanje, mogu li mališani uopće biti svjesni pitanja života i smrti. Ali u teškoj bolesti i djeca ponekad odrastaju veoma brzo...

Ali u Njemačkoj su mnogi sa zaprepaštenjem primili vijest o belgijskoj "eutanaziji za djecu". U ovoj zemlji je aktivna pomoć u umiranju zabranjena, makar postoji mogućnost takozvane "pasivne" pomoći. To znači da pacijent, čak i unaprijed, može odrediti trenutak u kojem više ne želi da mu se aktivno, kemijski ili uz pomoć aparata, produžava život.

"Društvo se navikne ubijati!"

Među ogorčenim protivnicima aktivne pomoći u okončanju života je i Eugen Brysch iz njemačke Zaklade za zaštitu pacijenata. On upozorava kako su se i u Nizozemskoj, prve godine nakon što je eutanazija uvedena, svi strogo pridržavali svih pravila i moralnih dvojbi tako da je bilo ukupno 235 slučajeva. Ali prošle godine je već bilo 1.400 pacijenata kojima je pomognuto u samoubojstvu. "To pokazuje kako se čitavo društvo naviklo da se pacijentima okončava život", izjavio je u razgovoru za postaju WDR. "A to onda znači da nije samo pomoć smrtno bolesnima, nego i njihovo aktivno vođenje u smrt postao dio čitavog zdravstvenog sustava."

S druge strane, Elke Baezner, predsjednica Njemačkog društva za humano umiranje smatra kako bi i Njemačka morala još jednom razmisliti o svojoj strogoj zabrani aktivne pomoći pri umiranju. Doduše, ovaj slučaj Belgije je uzburkao strasti jer se radi o mališanima, ali tvrdi kako se u ovoj zemlji još nije dovoljno i ozbiljno razgovaralo o tom problemu.

Njeno društvo ne samo da lobira kako bi eutanazija bila dozvoljena u ovoj zemlji, nego medicinskim i pravnim savjetima pomaže i obiteljima i samim pacijentima koji se nađu u situaciji da im život više nije dovoljno vrijedan u usporedbi s bolovima i patnjama koje imaju. Ali trenutno je političko raspoloženje čak takvo da i takva djelatnost Društva za humanitarno umiranje odlazi - predaleko.

U Njemačkoj - još strože?

Elke Baezner i Hans Küng

Elke Baezner i njeno Društvo za humano umiranje se zalaže za eutanaziju i u Njemačkoj (na fotografiji s teologom Hansom Küngom)

Tako i konzervativni njemački ministar zdravstva Hermann Gröhe želi već u skoro doba u njemačkom parlamentu povesti raspravu o zabrani čak i takve, indirektne pomoći kakvu nudi ovo Društvo. Pri pomisli na eutanaziji ne osjeća se ugodno niti Eckhard Nagel, liječnički direktor Sveučilišne bolnice u Essenu i predsjednik Etičkog liječničkog vijeća koje savjetuje i njemačku vladu u ovom pitanju.

On jednostavno tvrdi kako se tu prelazi jedna granica koja se ne može i ne smije prijeći. Ali i priznaje: "Nekakve apsolutne istine da li je to ispravno ili krivo jednostavno nema". Svako društvo mora samo dati odgovor, što činiti kad netko želi umrijeti. Ali barem liječnicima mora ostati mogućnost, čak i ako politika tako odluči, da li će onda to doista i učiniti.

Jer podsjetimo: ova polemika u Njemačkoj budi i veoma gorke uspomene na nacističko doba. I tamo su nacisti provodili eutanaziju nad "nezdravim tkivom društva", a liječnici koji su se tome protivili su mogli i sami završiti u logoru.

Preporuka uredništva