1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Postoji i islam koji je cool, samo ga treba naći

Islamizam, punk, pobuna, sukob kultura i sve što inače spada u pravi "roadmovie" -"The Taqwacores" je film u kojem svega toga ima. To je film o mladim muslimanskim punkerima.

Scena iz filma The Taqwacores. Bubnjar na jednoj terasi iznad grada

Scena iz filma "The Taqwacores"

Film je osvojio više nagrada koje se dodjeljuju dokumentarnim filmovima. Sada će ga po prvi put moći vidjeti i publika na Festivalu dokumentarnog filma Dok-Leipzig. "The Taqwacores" je film o jednom američkom punk bandu koji sam sebe naziva islamističkim. "Ja sam islamist, ja sam antikrist", pjevaju oni. Može li se biti buntovniji od toga?

Jedan od članova banda pred ogledalom uređuje svoju punkersku frizuru.

Mladi buntovnik

"Svi od nas očekuju da budemo dobri zapadnjački muslimani. Samo zato jer se bunimo protiv konzervativnog islama, sada bismo trebali biti superpatriotski republikanski glasači. Ali svatko tko nas želi razumjeti, vidjet će da mi usred ovog tzv. sukoba kultura pokazujemo srednji prst u oba pravca", objašnjavaju njegovi članovi.

Oni su djeca doseljenika iz Pakistana ili Irana ali i američki konvertiti. Glavni lik iz filma Michael Knight sam se nazvao Michael Muhammad Knight. Potječe iz iransko-katoličke obitelji, sa 16 je prešao na fundamentalistički islam saudijske provenijencije a onda ipak nekako završio u punk vodama. Sad želi to dvoje spojiti.

Navečer rock, ujutro molitva

"Naravno da postoji islam koji je cool. Samo ga treba pronaći", tvrdi Micheal Muhammad.

Navečer se svira rock po pubovima, ujutro u pet kompletni je bend na molitvenom tepihu. Njihov smisao za samoinsceniranje svidio se redatelju Omaru Majeedu, koji je i sam Kanađanin pakistanskog porijekla. U filmu bend putuje po SAD-u u jednom upadljivom zelenom autobusu i uživa u pažnji koju privlači. Naravno da uz to dolaze i povremene provokativne izjave. Na primjer kad upozoravaju mehaničara da mi popravi motor na pravi način: "Nećemo da nam autobus eksplodira prije nego što mi želimo da eksplodira".

Zeleni autobus

Bus koji je teško previdjeti

Vrhunac turneje je nastup na Islamskoj konvenciji u Chicagu, najvećem susretu muslimana u SAD-u. Tamo je postavljena otvorena pozornica za mlade islamske umjetnike. Za vrijeme nastupa islamskih punkera, publika, a prije svega mlade djevojke glava pokrivenih maramama, nije baš sigurna što bi o njima mislila. Gledateljice, uglavnom školskog uzrasta, nisu sigurne smije li im se sviđati njihov nastup. Tek oprezno počinju se ljuljati u ritmu glazbe.

Nastup benda

Bend tijekom jednog nastupa

Što se smije?

Kad na pozornicu još izađe pakistansko-kanadski "drag-king" Sena Hussain, jedna žena koja se oblači u muškaca, razina dopuštenog je definitivno prekoračena. Redari proglašavaju koncert završenim. A organizatorica objašnjava što je smeta: "Rekla sam im: bez pjevačica, bez plesa. Nastup mora biti islamski odmjeren. To da žene ne smiju pjevati ne mislim samo ja. To je naša politika."

No to je ipak sve još Amerika. A onda se protagonisti filma nađu uistinu u žarištu sukoba između zapada i islama. Otputuju u Pakistan, posjete jedno sufističko svetište i ustanove da glazba i islam ipak nekako mogu zajedno. Jedino s nastupima baš ne funkcionira. Tu film gubi i na žestini kojom zrači u prvoj polovici. Mladi i divlji ljudi postaju polako zamišljeniji i odjednom postane jasno da i nije baš tako zabavno nalaziti se na raskrižju kultura. Samouvjereni buntovnici odjednom postaju nesigurni i oprezniji kad se radi o provokacijama. Na kraju ipak odsviraju koncert i čak navedu publiku u kaftanima i tamošnje mlade šminkere da plešu na njihovu glazbu. Ali ipak ne razbacuju se religioznim provokacijama kao na američkoj turneji. Umjesto toga, psuju na pozornici Georgea W. Busha, što u Pakistanu i nije baš neka provokacija.

Autor: Mathias Böllinger/ S. Kobešćak

Odg. ur. : D. Dragojević

Preporuka uredništva