1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Posljednji zagrebački kovino-pojasari

Pukla vam je ručka na džezvi? Nema problema, još postoji jedno mjesto u Zagrebu gdje će je popraviti. No, zagrebački posljednji kovino-pojasari rade i puno ozbiljnije stvari...

Nekada i nije tako loše baviti se obrtom koji je na izlasku s povijesne pozornice. Nemate, naime, nikakve konkurencije. Posljednji zagrebački kovino-pojasari 'Havel', otac Dražen Radotović i sin mu Luka, u Vlaškoj ulici rade tanjure, dimovodne cijevi, sudopere, pepeljare, svijećnjake, nožice barskih stolaca, roštilje, dijelove većih strojeva, ali definitivno ne rade remenje.

Radnja u Zagrebu

'Ljudi dolaze jer pročitaju natpis kovino-pojasar, pa pomisle da popravljamo ili prodajemo remenje...'

'Ljudi dolaze jer pročitaju natpis kovino-pojasar, pa pomisle da popravljamo ili prodajemo remenje. Remen koji se stavi oko pasa koristi se u izradi predmeta, otud naziv obrta', instruira me Dražen od kojeg čujemo sada već standardni zaključak kada su stari obrti u pitanju – nema već dugo nikoga tko bi podučavao kovino-pojasarstvo. Toliko dugo da je već i njega, a onda i njegovog sina u zanat uveo djed.

Od željeza do zlata

Zagrebački kovino-pojasari rade sa željezom, mesingom, bakrom, aluminijem i rostfrajem, počinju sa metalnom pločom kružnog oblika koju potom izvlače u zadani oblik pomoću kalupa. Tvornice, objašnjavaju, neće raditi jedan komad, nego isključivo veće serije. Sad, koliko je to isplativo...

Ispada da nekima je. Ukoliko čovjek želi unikatni oblik, nema se kome drugome obratiti. No, nekada, nekada se radilo serijski, s velikim narudžbama.

Luka Radotović za jednim tipičnim kovino-pojasarskim strojem...

Luka Radotović za jednim tipičnim kovino-pojasarskim strojem...

'Bilo je posla za 5, 6 ljudi, a tržište je bila cijela Jugoslavija. Tada su se radile i radkape za aute, u serijama od po tisuću, dvije komada. Takvih narudžbi više nema. Tu i tamo nam se zalomi da radimo dijelove odašiljača, na primjer za RIZ ili jednu južnokorejsku tvrtku. Dijelove koji se jedino ovako mogu napraviti', kaže Dražen koji predvodi tvrtku u kojoj zapošljava svojeg sina, a još tu i tamo navrati djed.

A bilo je svakakvih narudžbi. Jednom je trebalo izraditi kupolu tornja za crkvu u Rijeci. Pa ogromne sabirnice za dalekovode. Od zemaljskih stvari, u 'Havelu' s guštom rade roštilje, peke i džezve iz jednog komada, a događalo im se i da izrađuju predmete od 24 karatnog zlata ili pak srebra. Naravno, mislimo na pehare, svijećnjake, kaleže.

'Nekad su se radili pravi šampionski pehari, danas je sve to više manje plastika. Za Penkalu smo radili tintarnice, no nemamo srca odbiti ljude s malim zahtjevima poput onog da im popravimo neko zvonce ili džezvu', priča dalje Dražen.

Na početku bijaše kružnica

Asortiman proizvoda

Asortiman proizvoda

Kovino-pojasari nisu dizajneri, tako da ovise o nacrtu naručitelja, mahom arhitekata i inženjera. Često nastane 'kratki spoj' zbog nerazumijevanja prirode obrta.

'Dođu nam s nacrtom, a ne shvaćaju kako bi se to uopće moglo napraviti. Ljudi jednostavno ne mogu zamisliti proces dok ne dođu ovdje. Sve se uvijek radi iz kružnice u promjeru od pet centimetara ili pola metra. Ne možemo ništa napraviti iz četvrtastog oblika jer su takvi strojevi', veli Dražen.

Zanatski žargon je živopisan i vuče porijeklo iz Njemačke baš kao i strojevi na kojima se radi. Dražen i Luka konstantno nešto ausgriju, hardlotaju, ainzigaju i drukaju. Kažu da su dvjesto godina iza tekućeg vremena ali još uvijek su za neke stvari neizbježni. Neizbježni su i problemi.

'U današnjoj neimaštini teško je uslugu naplatiti. Nekad se nije pitalo što, nego kada se može napraviti. Danas se ne pita što, nego koliko će koštati', primjećuju.

Kovanje odnosa

Radnja u Zagrebu

Komunikacija s mušterijama je ključ uspjeha

Problem je i što se pogoršala kvaliteta materijala. Nekada su mekani limovi bili mekši nego danas. Bilo ih je lakše oblikovati. O trajnosti da ne govorimo. Tanjuri za kotlovinu, kažu, koje su izradili pred trideset godina, još su uvijek u upotrebi.

No, na kraju dana, otac i sin Radotović stavljaju jednaku važnost na kvalitetu kao i na ljubaznost i komunikaciju s mušterijama. Kako im solidnu količinu klijentele čine starije zagrebačke gospođe, drugo im i ne preostaje. Njima zamjeriti se značilo bi izgubiti kvartovski kredibilitet koji grade već 60 godina. Ne dolazi u obzir...

Preporuka uredništva