Posljednje počivalište prekooceanskih divova

Pješčana plaža na jugu Bangladeša u blizini grada Chittagonga je sedam kilometara duga i pruža posao za preko 150.000 radnika. No, ti radnici nisu zaposleni u turizmu nego na najvećem rezalištu za brodove na svijetu. Oko 40 posto svih prekooceanskih brodova koji okončaju svoj radni vijek, završava ovdje. Metalne divove ovdje u najsitnije dijelove rastavlja četa radnika. Čitava regija živi od metalnog otpada i svega što se iz brodova može još izvući: vrata, kreveta, kuhinja.

Pakao na otvorenom

Posao sa starim željezom cvjeta ne samo u Bangladešu nego i u ostalim zemljama jugoistočne Azije poput Indije ili Pakistana. No u svim ovim zemljama je situacija slična. Od profitabilnog recikliranja brodova korist izvlače samo pojedinci. Velika većina radnika radi i živi pod neljudskim uvjetima i za nisku plaću. Sigurnosne mjere na rezalištima brodova su daleko od bilo kakvih standarda a i odnos prema, za okolinu i zdravlje opasnim tvarima je više nego manjkav. Njemački filmski redatelj podrijetlom iz Bangladeša, Shaheen Dill-Riaz je nekoliko puta boravio u najvećem rezalištu brodova na svijetu u svojoj domovini te je svjedočio svakodnevnom paklu koji tamo vlada. "Ozljede i to najteže, poput amputacije udova, prouzročene kroz dijelove brodova koji padaju s velikih visina, su svakodnevica", kaže Dill-Riaz. On tragičnim smatra što vlada u Bangladešu ali i bivši vlasnici brodova, mahom brodovlasnici sa Zapada, mirno promatraju uvjete koji vladaju u rezalištima. "Ni automobil se ne može samo tako ostaviti da negdje trune, a da se ne riješi pitanje zbrinjavanja ostataka. Zašto to ne bi bilo moguće i s brodovima. To je samo pitanje volje", smatra redatelj.

Sporne pristojbe

Europska unija bi se trebala pobrinuti da se u budućnosti situacija u rezalištima jugoistočne Azije poboljša. No brodovlasnici u pravilu svoje brodove prodaju nakon 8 godina i to uglavnom u zemlje koje nisu članice EU-a. No, u principu je posljednji vlasnik taj koji se treba pobrinuti za recikliranje broda. Prema željama jednog dijela zastupnika u Europskom parlamentu, vlasnici brodova bi ubuduće trebali prilikom boravka u europskim lukama plaćati dodatnu pristojbu koja bi odlazila u rezališta na drugom kraju svijeta. Tako bi vlasnika jednog broda od 100.000 tona pristajanje u luku stajalo (dodatnih) 3.000 eura. Dakle neka vrsta dodatnog poreza iz kojeg bi se financiralo poboljšanje radnih i ekoloških uvjeta u rezalištima poput onog u Chittagongu. No kod brodovlasnika ova ideja nije naišla na preveliko oduševljenje. "Činjenica da je neki brod, koji nakon nekoliko desetljeća plovidbe, završi u nekom rezalištu u jugoistočnoj Aziji, nekada pripadao nekom njemačkom brodovlasniku, ne može značiti da se taj vlasnik može pozvati na odgovornost ako se recikliranje broda ne odvija kako treba", smatra Ralf Nagel, direktor Udruge njemačkih brodovlasnika. On smatra da bi umjesto novih pravila i pristojbi, sve sudionike u lancu od proizvodnje pa do recikliranja broda, trebalo prisiliti da se pridržavaju već postojećih pravila poput konvencije iz Hong Konga, donesene 2009. No problem s ovom konvencijom je taj da ju dosad nije ratificirala niti jedna zemlja. No Nagel bez obzira na to dvoji da bi novac koji bi pristojbama prikupila Europska unija došao do onih kojima je namijenjen.

Nema pritiska

Dill-Riaz smatra da odgovornost leži i na Međunarodnoj pomorskoj organizaciji (IMO) koja djeluje u sklopu Ujedinjenih naroda. "IMO je direktno upleten u ove poslove, jer ova organizacija svoje članove može prisiliti da nešto učine. Oni znaju tko je vlasnik svakog broda, mada to ne žele javno objaviti", smatra Dill-Riaz. No zatvaranje rezališta bez obzira na sve, ne bi bilo rješenje jer previše obitelji ovisi o primanjima iz ovih pogona na otvorenom. Modernizacija rezališta, koja bi se usprkos visokim investicijama isplatila, donijela bi poboljšanje radnih uvjeta, no za to je potreban pritisak odozgo, kojeg trenutno nema.