1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

"Popravljači duša" iz Düsseldorfa

Biti izbjeglica je već dovoljno teško, a još je gore što u Njemačkoj jedva da itko uopće zna od kojih strahota se moralo bježati. U Düsseldorfu postoji centar koji ipak pomaže i najtežim slučajevima.

Jean Mamadou Mpolondo je veliki čovjek širokih ramena i snažnih ruku. Ipak, taj dojam snage vara: 49-godišnjak je slomljen čovjek. Njegove oči su mrtve i teško mu pada druge ljude pogledati u lice - iz srama. Govori tečno tri jezika, ali dugo vremena nije htio ništa govoriti o onome što mu se dogodilo.

Jean Mamadou Mpolondo je bio policijski inspektor u svojoj domovini, Demokratskoj Republici Kongu. Štoviše, bio je trener nacionalne boksačke momčadi i bio je sretan u braku sa ženom i četvoro djece. Ali to se promijenilo - preko noći.

Jednog dana su ga napali na ulici i nedugo poslije se našao u zatvorskoj ćeliji. Sve do danas ne zna zašto je optužen. U zatočeništvu je doživio najgore što si je mogao zamisliti: "Noću su me drugi zatvorenici učinili ženom", priznaje. Još uvijek ne može izreći riječ 'silovanje'. Veliki, snažan čovjek koji se naučio brinuti za red i pomagati drugima u zatvoru nije mogao pomoći niti sam sebi.

Nekako mu je uspjelo pobjeći. To je bilo prije tri godine i od onda nije vidio svoju obitelj. Zapravo je bila slučajnost da je dospio u Njemačku. Tamo je osjetio koliko je sam i koliko pati zbog onoga što mu se dogodilo. Sudbina ga je dovela u Psihosocijalni centar u Düsseldorfu. I to je, smatra on, bila njegova velika sreća: "Uvijek se nađe kuća u kojoj se čini dobro!" Pripovijeda kako je tamo primljen bez predrasuda, iako nije znao njemački. Takva otvorenost mu je dala povjerenje da ispriča sve što ga muči. Danas, kaže, može čak i sa ženama razgovarati o svojim problemima.

Nova sredina i kaos u duši

Annette Windgasse

Annette Windgasse

Annette Windgasse se sramežljivo smiješi kad sluša takve riječi hvale za instituciju koju vodi. "Ljudi koji ovdje dolaze nisu samo stranci u novoj okolini, nego se ne znaju snaći niti u emocionalnom kaosu koji vlada u njima", objašnjava direktorica socijalnog centra: "Vraćaju im se slike proživljenog užasa, muči ih sjećanje na traumatske doživljaje, teško mogu spavati, žive u stalnom strahu i imaju problema s koncentracijom."

Prva zadaća terapeuta centra smještenog u staroj jezgri Düsseldorfa jest te izbjeglice uvjeriti kako su sve to normalne reakcije na događaje koji nisu bili normalni i kako se ne moraju bojati da će poludjeti od svega što im se dogodilo. Potiču izbjeglice da svladavaju traumu i prva je zadaća vratiti im osjećaj sigurnosti: "Istraumatizirani pacijenti moraju se osjećati sigurno i ne smiju strahovati od onih koji su im nanijeli to zlo", objašnjava Annette Windgasse.

Pomoć se ne svodi samo na psihologiju: jer, izbjeglice ne smiju živjeti niti u strahu da će biti prognani u zemlju porijekla ili na neko drugo, nesigurno mjesto. I tamo gdje stanuju trebaju biti sigurni, jer bi rasistički napadi samo još pojačali njihovu traumu. U terapiji je prije svega važno stabilizirati psihu i tijelo, ali su podjednako važna i pravna i socijalna pitanja.

Rana će zacijeliti, s ožiljkom se mora živjeti

To znači posvetiti mnogo vremena izbjeglicama kako bi se izgradilo međusobno povjerenje: "Dajemo im do znanja kako su dobrodošli, ali im dajemo i sigurnost jer poznajemo metode za koje znamo kako i iz naizgled bezizlaznih situacija vode prema dobrom."

Većina od osam terapeuta u centru su i sami stranog porijekla. Snalaze se na dvanaest jezika, ali ako im i dođe netko koga ne mogu razumjeti pomažu im prevoditelji. Terapeuti preporučuju pacijentima metode i vježbe kako bi bolje izašli na kraj sa simptomima njihovih trauma, na primjer kako izaći na kraj sa svojevrsnim "psihološkim okidačima", trenucima koje ih vraćaju u ono što su preživjeli i pretrpjeli.

Jedna od psiholoških vježbi u centru

Ključno je vratiti im osjećaj sigurnosti i povjerenja

Jedna od vježba jest svjesno ostati "ovdje i sada", u sigurnoj Njemačkoj i daleko od onoga što se dogodilo. Windgasse traumu uspoređuje s ranom na tijelu: rana će možda zacijeliti, ali ožiljak će ostati. On će možda ponekad boljeti, ali se s njime može živjeti. Cilj terapije jest i te traumatske doživljaje smjestiti na sporedno mjesto u prošlosti pacijenta, umjesto da ih one čitavog života muče kao središnje mjesto njihove biografije. Zato, kako kaže voditeljica centra, treba tražiti nove izvore snage kako se "ne bi stalno gledalo u svoju dušu i na ono što je u njoj polomljeno."

Ovakav centar kakav djeluje u Düsseldorfu ovisi o donacijama, kako države i općine, ali i iz Ujedinjenih nacija i Europske unije. Na žalost, liste čekanja izbjeglica iz zemalja kao što su Čečenija, Afganistan i Kongo su dugačke. Ipak, Jean Mamadou Mpolondo tvrdi kako mu je terapija u tom centru "spasila život".

Hoće li opet vidjeti svoju ženu i djecu? To ne zna, ali zna u svakom slučaju: "U Kongo se više nikad neću vratiti". Ali i dodaje: "Kad bih ovdje imao za to mogućnosti, rado bih mališane učio boksati" - i na trenutak se u njegove oči vraća život.