1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Pomoć stiže preko interneta

Strah, mučenja, smrt – užasi rata razdiru duše onih koji su ga preživjeli. Grupa terapeuta u Berlinu pokušava putem interneta pomoći ljudima u Pojasu Gaze i Siriji. I pri tome pate i sami.

Užas koji svakoga dana očekuje Ziada Musu, skriven je u zagušljivom uredu na trećem katu jedne neugledne zgrade u samom središtu Berlina. Odmah do njegovog ureda nalazi se jedna liječnička ordinacija iz koje upravo izlaze dvije medicinske sestre kako bi na stubištu popušile cigaretu. Ziad Musa za to vrijeme sjedi pored velikog drvenog stola, prekriženih nogu a ispred njega stoji laptop – mjesto koje skriva priče užasa i strahova.

Pisma koja dobiva putem interneta govore o čitavoj paleti ljudske patnje. Pišu mu oni koji su u ratu izgubili članove obitelji, koji su s balkona vidjeli kako stradavaju ljudi na ulici, oni koji su vidjeli ubijenu djecu, uništene kuće, bombe. “A iz Sirije nam se sada još javljaju i oni koji su preživjeli mučenja”, kaže Musa. Svima njima je hitno potrebna pomoć. Svi su oni duboko traumatizirani.

Razmjena mailova s pacijentima

Pirko Selmo

Jedan od suradnika Centra u Berlinu

Tu pomoć im Ziad Musa pokušava pružiti. Njegov se ured nalazi u prostorijama Terapeutskog centra za žrtve mučenja u Berlinu. Dok njegovi kolege pomoć pružaju izbjeglicama, onima koji su svoju traumu donijeli sa sobom u Njemačku, Musa svoje pacijente ne vidi nikad. On i njegovih četvoro kolega, koji kao i on govore arapski, mjesečno putem interneta terapiraju 80 osoba. Većina se nalazi u Siriji, Gazi, Iraku ili pak u nekom od mnogobrojnih izbjegličkih kampova u Jordanu ili Turskoj.“Imena mojih pacijenata mi nisu poznata, ne znam točno ni odakle su. Mi to ne pitamo jer nije važno. Kao što nije ni važno je li netko podržava Asadov režim ili Hamas. Ono što je nama relevantno je samo trauma”, kaže Ziad Musa.

Svaki novi val ili eksplozija nasilja na Bliskom istoku prije ili kasnije postanu primjetni i u njegovom uredu. Za nekoliko mjeseci, kaže Musa, javit će se ponovno više pacijenata iz Pojasa Gaze i registrirati se na ovom portalu kojeg financiraju njemačka savezna vlada i crkvena humanitarna organizacija Misereor. „Oni se ne javljaju odmah. Tek nakon tri, ponekad i do šest mjeseci nakon rata. Tek tada ljudi uopće počinju primjećivati da nešto nije u redu – da još uvijek pate od strahova i nesanice iako više nema raketa i oružanih sukoba. To su klasičini simptomi traume. I tek tada se ljudi javljaju jer shvaćaju da im je možda ipak potrebna terapija“, objašnjava Ziad Musa.

Pojas Gaze

Scene kakve se na ulicama Pojasa Gaze događaju svakodnevno

No, zašto se ljudi javljaju baš njemu? Terapeutu koji sjedi negdje daleko u Berlinu, kojeg osobno ne poznaju i koji s njima može komunicirati samo putem mailova? „Terapija putem pisane riječi je u najmanju ruku jednako učinkovita kao i ona klasična. Ponekad je čak i efikasnija. Naime, mnogi od njih, zbog srama nikada ne bi otišli terapeutu – pogotovo žrtve mučenja i silovanja“, kaže Musa. I upravo iz tog razloga ovaj portal svojim pacijentima nudi potpunu anonimnost.

„Traumatizirane su čitave generacije djece

Njegov kolega Jamal Sobh, psiholog podrijetlom iz Sirije, dodaje kako mnogima ne preostaje ništa drugo nego da pomoć potraže na ovom portalu, budući da je rat u Siriji uništio cjelokupnu medicinsku infrastrukturu. Sobh je još prije nekoliko mjeseci putovao u područja Sirije koja su se nalazila u rukama pobunjenika kako bi aktivistima pokazao na koji način traumatiziranoj djeci na licu mjesta mogu pružiti barem malo podrške i pomoći. No, sada, kaže on, budući da su islamisti zauzeli ovo područje, odlazak tamo je postao preopasan. Osim toga, mnogi od aktivista koje je poznavao su u međuvremenu nestali ili ubijeni. „Pokušao sam putem društvenih mreža stupiti u kontakt s borcima Al Nusre kako bi im objasnio da sirijskoj djeci koja žive u tom ratnom užasu hitno treba pomoć. No, nikada mi se nisu javili“, kaže Jamal Sobh.

Gaza

Preživjeli će traumu osjetiti tek nekoliko mjeseci kasnije - kada nastupi mir i kada primjete da se osjećaju isto kao i u vrijeme najveće opasnosti

On dodaje da je djeci potrebna pomoć što hitnije kako se trauma ne bi kronificirala te dugoročno utjecala na njihov razvoj. U protivnom će razviti kronična stanja straha, agresivnost. „Mnogo govori u prilog tome da je traumatizirana već jedna čitava generacija“, naglašava on.

Izgubljena sposobnost govora

Sobh je tijekom vremena vidio mnogo djece. No, jednog dječaka nikako ne može zaboraviti. Khalid, sedmogodišnji Sirijac koji boluje od Down sindroma, živio je s majkom u jednom vlažnom stanu u Libanonu. Ovdje je došao s majkom i četvoro braće bježeći od rata u Homsu, iz Sirije. Kada su ljudi u prvim danim rata izlazili na ulice Homsa kako bi prosvjedovali protiv Asada, Khalid je zajedno s njima pjevao revolucionarne pjesme. No, kasnije su nad gradom letjele bombe i rakete i Khalid je izgubio svoj glas. „Danas on uopće više ne govori. Ni riječi!“, kaže Sobh. Sudbina ovog dječaka ga je pogodila više od bilo koje druge, dodaje on.

Djeca u Gazi

Djeci se može pomoći ako pomoć stigne na vrijeme, prije nego se kronificira

Kako uopće podnose toliku patnju s kojom se suočavaju svakog dana? „Naravno da je to teško, prije svega, sudbine ljudi iz Sirije me pogađaju više od drugih. No, to je dio mog posla“, kaže Ziad Musa. Bez suosjećanja i emocija ne bi mogao nuditi terapiju. Musina obitelj živi u Siriji, mnogi njegovi prijatelji su nestali a on sam jako dobro zna što to znači i što im se sve moglo dogoditi – njemu je dobro poznata čitava paleta nasilja, straha i užasa.