1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Pomoć plaćena "prljavim" novcem

Sve više nevladinih humanitarnih udruga ne samo da prima novac, nego sklapa "partnerstva" sa međunarodnim koncernima - koji zapravo djeluju protiv temeljnih načela tih udruga.

Početkom srpnja 2012. je glasnogovornik američkog ministarstva pravosuđa James Cole izrekao najvišu globu protiv neke tvrtke u povijesti američkog pravosuđa: britanski farmaceutski koncern Glaxo-Smith-Kline (GSK) se kažnjava globom u iznosu od 3 milijarde dolara. Dokazano je da je taj farmaceutski koncern stotinama liječnika davao "poklone" - besplatna ljetovanja na Havajima ili kartama za koncert Madone. Liječnici su zato pozvani da djeci i malodobnicima prepišu antidepresiv Paxil. Već je i takva korupcija loša, ali dolazi još gore: Paxil uopće nije dopušten da bude prepisan djeci. Koncern je priznao da je krio istraživanja koja su ukazivala na opasnost od tog lijeka.

GlaxoSmithKline Andrew Witty

Sir Witty i njegov koncern nisu imali problema platiti tu globu.

Nekoliko mjeseci kasnije je u selo u pustoši Kenije na istoku Afrike bila pozvana i televizijska ekipa britanske postaje ITN. Uredno je snimala i kasnije objavila snimku dva gospodina, ležerno obučena samo u lagane hlače i košulje, kako razgovaraju sa siromašnom seljankom. Jedan od te gospode je Sir Andrew Witty, predsjednik uprave koncerna Glaxo-Smith-Kline od 2008., koji je upravo uzdignut u plemstvo od britanske kraljice. Isto tako je upravo izabran i kao kancelar Sveučilišta Nottingham, čija farmakološka istraživanja (možda će vas začuditi) financira GSK. Sir Andrewa vole i dioničari koncerna: 2012. je koncern ostvario dobit od 10 milijardi eura, tako da je i te 3 milijarde američke globe koncern jedva i osjetio.

Mazanje očiju ili pomoć humanitarcima?

Ali još je zanimljiviji drugi gospodin koji se nalazi u toj afričkoj pustoši: to je Frederick Forsyth, čelnik ugledne britanske humanitarne organizacije za pomoć djeci "Save the Children". Ova udruga je upravo sklopila "sporazum o partnerstvu" sa farmaceutskim koncernom GSK vrijedan 20 milijuna eura.

Takvo partnerstvo nije iznimka. Već godinama sve više međunarodnih koncerna sklapaju partnerstva sa nevladinim udrugama. To su učinili i naftni koncerni poput Exxon Mobile ili Chevron, farmaceutski giganti poput GSK-a ili Pfizera, prehrambeni koncerni kao što su Unilever, Mondelez, Kellog, Coca-Cola ili Pepsico... Svi oni direktno ili preko njihovih zaklada surađuju sa međunarodnim humanitarnim udrugama poput Save the Children, World Vision, Care International ili Oxfam. Sve te udruge i otvoreno priznaju tu suradnju na svojim internetskim stranicama.

Da li onda takve humanitarne organizacije doista mogu djelovati humanitarno, ako im je partner koncern čiji je jedina briga zarada - i to osobito u nerazvijenim i zemljama u razvoju? Kanadska ekonomistica Genevieve Lebaron je napisala i knjigu o takvim "nečistim" suradnjama i tamo objašnjava: "Čitav niz tih partnerstva je nastalo nakon financijske krize 2008./09. kad je uvelike stavljeno u pitanje želja za rastom takvih koncerna i njihova socijalna vjerodostojnost. Partnerstvom s NGO žele povratiti vjerodostojnost jer ne žele više biti predstavljeni kao uzročnici problema kao što su klimatske promjene i izrabljivanje trećeg svijeta, nego kao dio rješenja. A koncerni povrh toga koriste i ugled tih udruga kako bi prodavali više svojih proizvoda i brže se širili po svijetu."

Slum Schule in Nairobi Kenia

Naravno da ima nesretnika kojima treba pomoć. Ali je sve teže ostati doista neovisan

"Odlično je što ima gladnih!"

Ne treba imati nikakvih iluzija o motivima međunarodnih koncerna i odličan primjer su riječi predsjednika uprave prehrambenog koncerna Unilever, Paula Polmana na susretu vodećih gospodarstvenika u New Yorku u rujnu 2015. "Šest milijuna djece mlađih od pet godina, koji svake godine umiru od zaraznih bolesti, nude veličanstvenu priliku prodati (naš) sapun. 800 milijuna ljudi koji uvečer u krevet idu gladni nude veličanstvenu priliku za ekspanziju našeg prehrambenog sektora."

Motiv nevladinih udruga za suradnju je naravno u prvom redu vječito nedostatan novac za sve njihove projekte. Ali privlači ih i što im ti koncerni nude i svoju logistiku, baš kao i tehničko i trgovačko iskustvo u poslovanju diljem svijeta. S druge strane se nadaju, ako su već partneri, da će moći onda i utjecati na poslovne odluke tih koncerna, više nego tek pukim prosvjedima pred ulazom u poslovno središte koncerna.

Ali cijena je visoka - i nevladine udruge ne mogu izbjeći da je ne plate. Save the Children je udruga čiji je glavni cilj dobrobit djece i maloljetnika na čitavoj planeti - i kako onda može postati partnerom farmaceutskoj tvrtki, koja je platila globu jer je svoje opasne lijekove nametala - djeci i malodobnicima? Predstavnici ove humanitarne organizacije nisu bili spremni na razgovor, ali su nam ipak poslali priopćenje:

"Uviđamo da naša suradnja sa jednom farmaceutskom tvrtkom kao što je GSK sadrži i rizike. Ipak, vjerujemo kako je ipak više prednosti u suradnji. Jer takvim partnerstvom možemo učiniti mnogo više učiniti u našoj osnovnoj zadaći, pomoći djeci."

Venezuela Coca Cola Werbung in Caracas

Coca Cola, čokoladni prutići Unilevera ili njegov čips se teško može zvati 'zdravom hranom', pogotovo za djecu.

"Ples po žici" humanitaraca

Humanitarne udruge redom naglašavaju kako i u takvim partnerstvima međunarodni koncerni "uvažavaju" neovisnost udruga i ne upliću se u njihovu djelatnost, pogotovo ne sa njihovim komercijalnim interesima. Ali već i organizacija Save the Children u tome doista mora "plesati po žici" i ne samo u suradnji sa proizvođačima lijekova. Njeni sponzori su i prehrambeni koncerni - i baš niti jedan od njih se nije proslavio proizvodima koji se makar i približno mogu zvati "zdravim".

Redom su to napici, jela i poslastice sa previše šećera, kalorija i masnoća i redom im je glavna publika u reklami -djeca i mladi. Save the Children jednostavno ne može prosvjedovati zbog takve poslovne politike i tako je barem prisiljena - gledati na stranu u problemu gojaznosti ili dijabetisa i kod mladih nerazvijenih zemalja. Ali ima i udruga čija partnerstva direktno i neposredno proturječe njihovim zalaganjima i težnjama.

Na primjer humanitarna udruga Oxfam: ona ima predstavništva u 17 zemalja i sa jednom milijardom prihoda godišnje smatra se zdušnim borcem za siromašne ovog svijeta i kao glasnogovornik (Wachdog) dijela društva koji inače nema pristupa medijima. I Oxfam se 2013. pozabavio poslovanjem deset najvećih prehrambenih koncerna, ali samo u pitanju njihovog odnosa prema zaposlenim ženama i zaposlenicima uopće, njihovog poštovanja prema poljoprivrednicima i kako se odnose prema prirodnim resursima poput vode i klime.

Ali koliko su zdravi proizvodi tih koncerna, o tome nisu objavljene nikakve vijesti. Treba imati pred očima kako i Coca Cola financira Oxfamova ispitivanja o pitkoj vodi, Unilever financira Oxfamova istraživanja o vodi i higijeni u Tajlandu, Kambodži i Meksiku. Steffen Küßner, glasnogovornik Oxfam Njemačka ipak tvrdi: "Ta suradnja ne mijenja ništa na našem temeljnom kritičnom stavu prema tim poduzećima i onome što doista uvijek iznova ima negativne posljedice."

Vidjet ćemo, što će biti sa utajama...

Oxfam svakako svoju socijalnu zadaću shvaća ozbiljno pa tako je početkom ove godine pokrenula i akciju protiv izbjegavanja plaćanja poreza međunarodnih koncerna. Makar mnogi od nas rado ne prijave baš svaki prihod, treba imati pred očima izvješće koje je "procurilo" koncem 2014. kako je oko 1000 multinacionalnih punih deset godina prebacivalo svoju dobit u Luksemburg. A tu je riječ o više stotina milijardi eura dobiti, a svaki cent manje plaćen za porez, znači cent manje za naše škole, bolnice, ceste...

Luxemburg Antoine Deltour und seine Verteidiger beim LuxLeaks-Prozess

Antoine Deltour je kažnjen zbog otkrića kako je tisuće koncerna krilo novac u Luksamburgu.

"Milijarde nisu plaćene za porez i (tvrtke) to čine uvijek iznova. Rafinirani profesionalci u izbjegavanju poreza, vješto motanje sa brojkama i lukavo vođenje poslovnih knjiga su se vratili. Njihov plan je prožet pohlepom. Oni nas varaju za naš novac od poreza koji nam je nužno potreban", piše u letku Oxfama.

U svakom slučaju se niti od Oxfama još nisu čula konkretna imena i tvrtke koje su na taj način de-facto utajile porez. Ali i iz nalaza poreznih istražitelja je jasno kako u tome nisu sudjelovali sami koncerni, nego i čitav niz savjetničkih tvrtki koje su svojim mušterijama objasnile kako da plate što manje poreza. Konstruktori takvih manipulacija su na primjer često bili i suradnici savjetničke tvrtke PriceWaterhouseCoopers.

Osobito u ovom problemu se svakako valja pitati, sa kojim žarom će se Oxfam boriti protiv ove pošasti. Jer direktorica Oxfam Amerika je Rosalind Conway, koja je donedavno bila čak i paralelno direktorica u PriceWaterhouseCoopers. Direktorica Oxfama Dabie Tsai je i dalje rukovodeća osoba u savjetničkoj tvrtki KPMG - koja se također optužuje kako je naveliko pomagala u takvom bijegu dobiti u porezne oaze. A Marjorie Scardino, članica nadzornog odbora britanskog Oxfama je bila šefica kod britanske izdavačke kuće Pearson u doba kad je ona, posve legalno, stotine milijuna eura dobiti ostvarene u Velikoj Britaniji prebacila u Luksemburg da ne mora platiti porez.

Brasilien - Ernte Zuckerrohr

I međunarodnim koncernima je u interesu "pomagati" humanitarcima - i tako proširiti svoj utjecaj.

Još uvijek ima (na sreću) idealista, ali...

I kod tog primjera Steffen Küßner iz njemačkog Oxfama tvrdi: "Te osobe ne sjede u institucijama Oxfama u funkciji koje imaju u svojim poduzećima. Oxfam je neovisna udruga i ima jasan cilj, pravedan svijet bez siromaštva. Ima i svoja načela, a ta načela slijede i svi članovi uprave Oxfama."

Ne treba imati niti najmanje dvojbe kako u svim tim humanitarnim udrugama ima čitavo mnoštvo dragovoljaca koji vjeruju u te ideale i svaki trenutak svog slobodnog vremena, bez centa nadoknade, provode u želji da pomognu drugima. Ali i ova suradnja sa međunarodnim koncernima, kako otkiva kanadska ekonomistica Lebaron, je počela korjenito mijenjati nevladine udruge. I to na krivi način jer udruge postaju sve sličnije koncernima: "Te udruge su se pretvorile u institucije koje djeluju na čitavom svijetu. Upravlja ih se kao komercijalnim koncernima. Niži suradnici, a pogotovo praktikanti i dragovoljci, nemaju baš nikakvo pravo glasa. Komercijaliziran je i postupak prikupljanja donacija i milodara. Ove udruge se danas same smatraju u najvećoj mjeri komercijalnim tvrtkama, a ne više radikalnim organizacijama sa demokratskom strukturom."

Tako Save the Children danas u čitavom svijetu ima oko 14 tisuća stalno zaposlenih suradnika, kod Oxfama ih je oko 5 tisuća. A dok praktikanti i dragovoljci rade praktično bez naknade, njihovi šefovi primaju plaće, kakve se već mogu mjeriti sa onima predsjednika uprava međunarodnih koncerna.

Tako Save the Children International, koja se financira donacijama, plaća svojoj šefici - bivšoj danskoj premijerki Helle Thorning-Schmidt i to prema vlastitim navodima, gotovo 345.000 američkih dolara godišnje. Raymond Offenheiser, šef američkog ogranka Oxfama, koji se također financira samo donacijama, prima prema navodima američkog Charity Monitora 485.000 dolara godišnje.

FAO Konferenz Internationale Konferenz für Ernährung ICN2

Čelnici tih udruga su već odavno na međunarodnom parketu u društvu predsjednika država - kao na ovoj konferenciji FAO. A ono što zastupaju se sve teže može razlikovati od interesa međunarodnih koncerna.

Ravni predsjednicima država

A i interese nevladinih udruga i međunarodnih koncerna je sve teže razlikovati. Njihovi predstavnici u pravilu sjede i u mnogim izvršnim tijelima koje savjetuju Ujedinjene narode, poput FAO (Svjetska organizacija za ishranu) i WHO (Svjetska zdravstvena organizacija). A Biraj Patnaik, koji je na čelu indijske "Kampanje za pravo na hranu" i koji sam sjedi u nekim od tih institucija, tvrdi kako jedva može prepoznati razlike u nekim inicijativama: "U međuvremenu direktori privatnih zaklada u tim tijelima imaju gotovo jednak status kao predsjednici država. Tako mogu utjecati na odluke FAO mnogo više nego što mogu udruge civilnog društva kao što je naša. Već samo pukom snagom njihovog novca te zaklade određuju smjer kamo treba ići socijalna politika."

A treba se sjetiti kako je i načelo organizacije poput WHO da 20% svog proračuna puni prihodima svojih članica - dakle država članica UN-a, a 80% donacijama. Tako i ispada da u blagajnu WHO stiže više novca iz jednog farmaceutskog koncerna poput Glaxo-Smith-Kline - nego čak i iz bogate Njemačke.

Uzgred: treba li se onda pitati, koji je onda motiv WHO da odredi nižu standardnu razinu šećera u krvi, tako da se milijunima ljudi prepisuje sada lijek pod dijagnozom "sumnje u dijabetes"? Ili da se spusti granica "normalnog" krvnog tlaka? Ili kolesterina?

Preporuka uredništva