Pola stoljeća uspješne Bundeswehrove priče

«Bundeswehr je jedna od najuglednijih institucija u našem društvu. Njegovi pripadnici, vojnici i vojnikinje, civilni suradnici i suradnice, desetljećima su stjecali povjerenje njemačkoga stanovništva – ili, što se odnosi na vojnike, njihovo su povjerenje zaslužili i to u najboljem smislu te riječi» izjavio je na jučerašnjoj svečanosti ministar obrane Peter Struck. Pedeset godina ranije savezno je ministarstvo obrane uspostavljeno bez prevelike pompe. Zapravo je 1955. godine preimenovana jedna od vladinih službi koja se bavila obrambenim pitanjima, a u žargonu je bila poznata kao «Blankov resor». Službu je pet godina vodio CDU-ovac Theodor Blank, a pun naziv njegove dužnosti glasio je «opunomoćenik saveznoga kancelara za pitanja vezana uz povećavanje savezničkih postrojba». Ova formulacija vrlo rječito govori koliko su u okupiranoj i demilitariziranoj Njemačkoj pregovori koji su na kraju doveli do osnivanja Bundeswehra bili teški i složeni: «Nalazimo se pred novom i teškom zadaćom. Moramo ni iz čega iznova oformiti vojsku, bez povezivanja na postojeće jedinice. I to u državi u kojoj jedva da je svladana prošlost, u mladoj demokraciji, koja se za svoj ugled često još mora hrvati i u vlastitom narodu» prisjećao se Blank, koji je ujedno bio prvi ministar obrane. Ponovnom naoružavanju Savezne Republike Njemačke, koja je organizirala novo ministarstvo obrane, prethodili su petogodišnji pregovori sa zapadnim savezničkim silama – Sjedinjenim Američkim Državama, Velikom Britanijom i Francuskom, a poticaj za otvaranje ove rasprave dao je korejski rat i razmišljanja kako bi Nijemci mogli dati svoj doprinos. Na prvom stranačkom kongresu Kršćansko demokratske unije u ljeto 1950. Konrad Adenauer je izjavio: «Njemačka se nalazi neposredno uz sovjetsku silu. UI slučaju ruske agesije bili bismo žrtva, prva žrtva. Hladni rat će se svom snagom voditi protiv nas. Peta kolona kod nas posvuda je spremna.» Samo neki savez sa zapadnim saveznicima Saveznoj Republici Njemačkoj može ponuditi sigurnost, smatrao je prvi posljeratni kancelar, koji je inače bio poznat kao zakleti civil.

Prvo se razmišljalo o europskoj vojsci koja bi u svom sastavu imala i njemački kontingent, no već potpisani sporazum o europskoj obrambenoj zajednici propao je 1954. godine zbog otpora Britanaca i Francuza. Potraga za rješenjem konačno je dovela do pariških sporazuma prema kojima je Zapadna Njemačka primljena u NATO, dok se istodobno završava okupacija i ponovno uspostavlja suverenost države. Bio je to formalni preduvjet za osnivanje Bundeswehra. Ali to da će mladići samo deset godina nakon Drugog svjetskog rata ponovno u ruke uzeti oružje među njemačkim političarima ali i običnim ljudima bilo je više nego sporno. Oporbena socijal-demokratska stranka žestoko se opirala tim planovima: «Ne smije se strah od istoka iskoristiti kao instrument propagande za militarizaciju pod preduvjetima kakvi danas postoje. (..) Trebali bismo se zahvaliti i odbiti sve koji nam iz vana drže lekciju o našim obvezama vezanim uz obranu slobode, smatrao je šef SPD-a Kurt Schumacher. Oporba svoj otpor nije argumentirala samo teškim nasljeđem iz rata, nego je vjerovala da će osnivanje Bundeswehra samo još više produbiti podjelu Njemačke, a Sovjetski bi savez to tek mogao shvatiti kao provokaciju. Blokovi su, doista, desetljećima dijelili ne samo Njemačku nego i cijelu Europu. Stoga je najveći uspjeh Bundeswehra do 1989. godine nesumnjivo bio što je sačuvao sigurnost Zapadne Njemačke i mir na kontinentu, bez da je ispaljen i jedan hitac. No odmah nakon toga uslijedio je i drugi veliki uspjeh koji danas gotovo svi zaboravljaju: a to je besprijekorna integracija DDR-ovske Narodne armije u Bundeswehr. Od tog trenutka, zbog izmijenjenih okolnosti u svijetu, njemačka se vojska našla pred drukčijim izazovima. U svjetskoj obrambenoj politici Njemačka je definitivno prestala biti podređena, - njemački su zrakoplovi sudjelovali i u ratnim operacijama protiv SRJugoslavije, i Bundeswehrovi pripadnici intenizvno sudjeluju u međunarodnim misijama – danas su još u Bosni i Hercegovini i Afganistanu, na Kosovu i Rogu Afrike. Od ukupno četvrt milijuna pripadnika Bundeswehra, sedam tisuća je u akciji izvan zemlje. Kada su kapaciteti u pitanju odavno je već došao do samih granica. Tim više su zahtjevi liberala i zelenih sve glasniji da se u Njemačkoj ukine vojna obveza te da Bundeswehr orijentira na profesionalnu vojsku: «Zadaće Bundeswehra međunarodno su se potpuno promijenile, i sukladno tome trebalo bi se oprostiti od vojne obveze», ponovio je ovih dana šef FDP-a Guido Westerwelle.

Prvi čovjek resornog ministarstva Peter Struck ne poriče da je reforma vojske neophodna, i on ju provodi, ali od ročne vojske ne odustaje – preko vojne obveze Bundeswehr je čvrsto povezan s narodom, a osim toga stalno se i pomlađuje. Riječi prvog posljeratnog kancelara doslovce može ponoviti i sadašnji šef vlade: «Vojnici nove vojske, veselje mi je danas s vama razgovarati. Njemački narod u vama vidi živo otjelovljenje svoje volje, svoj dio doprinosa za obranu zajednice slobodnih naroda, kojoj mi danas ponovno pripadamo s istim pravima i obvezama kao i ostali» naglasio je Adenauer.