1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Pola stoljeća «trudne ostrige»

Godinu dana i devet milijuna eura utrošeno je na sanaciju i preuređenje Kuće kultura svijeta u Berlinu. Sada su vrata međunarodnog kulturnog centar opet otvorena. Zgrada puna simbolike ove godine slavi svoj 50. rođendan.

default

Kuća kultura svijeta u Berlinu

«Hoće li ovo biti cirkus», pitao je petogodišnji Thomas Bachran roditelje, promatrajući sa strane gradilište kongresne dvorane. Bilo je to 1957. i svi oko njega su se smijali – toga se Bachran još dobro sjeća. Njegova je kratka uspomena sada objavljena na internetskim stranicama Kuće kultura svijeta kao jedno od brojnih svjedočanstava što su ih građani Berlina dozvali u sjećanje u povodu ponovnog otvorenja i okruglog rođendana zgrade.

Svjesni odmak od socijalističke arhitekture

«Kuća je dar američke vlade Berlinu i doprinos međunarodnoj graditeljskoj izložbi ‹Interbau› 1957.», pripovijeda Jan Köhler, djelatnik Kuće kultura svijeta. Odvažnim projektima u sklopu izložbe zapadni se Berlin u ono vrijeme želio razlikovati od socijalističke arhitekture u istočnom dijelu grada. Mjesto za dvoranu iz donacije SAD-a pronađeno je na obali Spreea, nedaleko od zgarišta Reichstaga. «Namjera je doista bila demonstrirati otvorenost i demokraciju. Kuća je naokolo ostakljena, a otvoreno stubište poziva ljude da uđu u zgradu. Prvih je godina bilo na stotine tisuća posjetitelja koji su razgledali objekt.»

«Kada sam otkrio neobično zdanje, razrogačio sam oči», prisjeća se Ahmet Cekir svog prvog pogleda na trbušastu dvoranu sa zaobljenim krovom, zbog čega je u narodu ubrzo zadobila nadimak «trudna ostriga». U gradskom okruženju punom ruševina doimala se poput futurističkog stranog tijela i zaloga boljim vremenima: opremljena najsuvremenijom tehnikom, kabinama za prevoditelje, uređajima za radijske i TV prijenose kakvi su u to vrijeme postojali još samo u zgradi UN-a u New Yorku, i gledalištem što ga je arhitekt Hugh Stubbins projektirao po uzoru na plenarnu dvoranu Svjetske organizacije.

«Vitoperna ljuska» podlegla zubu vremena

«Od 1961. zgrada je ležala u rubnom području Berlinskog zida koji se nalazio samo nekoliko metara odavde poput šava između istočnog i zapadnog dijela grada. U dvorani se zrcali povijest zapadnog Berlina. No, 1989. u jeku proslave ponovnog ujedinjenja kongresni se centar zatekao u samome središtu kao Kuća kultura svijeta u srcu grada», kazuje Jan Köhler. I doista: Kuća kultura svijeta – središte izvaneuropskih umjetnosti i mjesto nadgraničnih projekata – uselila je u kongresnu dvoranu samo nekoliko mjeseci prije pada Berlinskog zida. U njoj su održavane priredbe, festivali i izložbe, prikazivani strani dometi u inozemnoj plesnoj, kazališnoj, glazbenoj, književnoj, filmskoj i likovnoj umjetnosti. Bio je to znak za novi početak, nakon što je zub vremena ostavio traga na odvažnoj, ali osjetljivoj nosivoj konstrukciji krova.

Krajem svibnja 1980. jedan se dio betonskog stropa bio urušio. Pritom je jedan novinar poginuo, a više osoba je ozlijeđeno. «To je urušavanje u novinskim feljtonima prikazano kao simbol raspada njemačko-američkog prijateljstva. Od tada je zgrada pet ili šest godina stajala netaknuta, propadajući, zarastajući u korov, ograđena bodljikavom žicom.» 1987. berlinski je gradonačelnik Diepgen, nakon golemog preuređenja, odlučio ponovno oživjeti znamenitu dvoranu kao «izraz vjere u zajedničku budućnost svih stanovnika Berlina». A ona je onda doista i počela u studenom 1989. Danas, 18 godina kasnije, Kuća kultura svijeta je za devet milijuna eura od temelja sanirana, zrači svježinom u bojama 50-ih godina, odajući trenutno počast svojim prvim godinama obilatim programom u čijem je središtu izložba posvećena umjetnostima američke metropole New Yorka.