1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Pola stoljeća diplomatskih odnosa Moskve s Bonnom i Berlinom

20. rujna 1955. SSSR se bio odvažio na formalno priznanje Njemačke Demokratske Republike. Gotovo istovremeno u Bonn je stigao poziv kancelaru Adenaueru da posjeti Moskvu – signal kako je Sovjetski Savez spreman priznati i zapadnu, Saveznu Republiku Njemačku.

Sudbonosna i hrabra odluka prvoga poratnog kancelara Konrada Adenauera

Sudbonosna i hrabra odluka prvoga poratnog kancelara Konrada Adenauera

1955. bila je značajna godina za Njemačku u burnim vremenima sve jačeg zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada. Jer, savezničke zone i na Zapadu i na Istoku sve su više poprimale obrise država, iako su se i Bonn i Berlin – svaki na svoj način – zaklinjali kako teže jedinstvenoj Njemačkoj. 20. rujna 1955. Sovjetski Savez – u kojem je tada Hruščov, a ne više ratni pobjednik Staljin, određivao smjernice – odvažio se na formalni korak priznavanja Njemačke Demokratske Republike i potpisan je sporazum o „prijateljstvu“ komunista u Berlinu i Moskvi. Ali Moskva se ipak nije odvažila na potpunu konfrontaciju i priznavanje samo „svoje“ okupacijske zone kao jedine prave Njemačke: gotovo istovremeno je i u Bonn stigao poziv kancelaru Adenaueru da posjeti Moskvu i upućen je signal kako je Sovjetski Savez spreman priznati i zapadnu, Saveznu Republiku Njemačku.

Odluka političara u Bonnu o odazivu na poziv nije bila laka, niti je uslijedila bez kritika – ali se pokazala povijesnom: prije pola stoljeća, tri dana nakon Istočne Njemačke, 23. rujna je Sovjetski Savez priznao i Bonnsku republiku. Jer, 1955. su i sovjetska i tri zapadne – američka, britanska i francuska – „okupacijske zone“ već uvelike bile poprimile obličja država sa svojim novcem i političkim vodstvom, ali je Berlinski zid sagrađen tek šest godina kasnije. Istovremeno i Bonn i Berlin su sebi uzimali za pravo biti jedini predstavnik Njemačke. No, već je bilo jasno da su se u dvije Njemačke gradila dva politička sustava – komunistički i kapitalistički – i da se ništa neće moći odlučiti bez suglasnosti okupacijskih sila, a dogovor tadašnje Moskve i Washingtona, Londona i Pariza o Njemačkoj u uvjetima zaoštravanja odnosa Istoka i Zapada je zapravo bio sve dalji.

Međusobno priznavanje – put za rješavanje problema

Poziv prvom poratnom kancelaru Konradu Adenaueru da dođe u Moskvu je zato jest, doduše, otvarao mogućnost da se učvrsti status quo s više ne jednom, nego dvije Njemačke, ali istodobno je i u Bonnu bilo sve više onih koji su shvatili kako se o Njemačkoj nitko neće i ne može više brinuti osim samih Nijemaca. A Bonnu je bilo nemoguće i razgovarati s Moskvom o mnogim problemima bez da se ove dvije države uopće međusobno priznaju. Upravo je to bio argument kancelara Adenauera pred parlamentom 23. rujna 1955.: „Sovjetski Savez je jedna od četiriju pobjedničkih sila i bez njegovog sudjelovanja se ne može realizirati najvažniji cilj naše politike, a to je uspostava jedinstva u našoj zemlji. Nedostatak odnosa između naše dvije države je anomalija. Neće li nas se, s pravom, već i zbog toga optuživati kako nismo bili mudri, kada bi odbili ponudu Sovjetskog Saveza da uspostavimo odnose?“

Jer, bilo je još važnih stvari o kojima se trebalo hitno razgovarati s Moskvom: deset godina nakon rata još uvijek je bila neizvjesna sudbina na tisuće njemačkih vojnika koji su ostali zarobljeni u napadu na Sovjetski Savez. Istočni Berlin se nije uopće ni usuđivao postaviti takvo pitanje pa zato Konrad Adenauer zapravo uopće nije ni razgovarao u Moskvi o samom problemu ponovnog ujedinjenja Njemačke, tvrdi bivši njemački diplomat Werner Kilian: „On je odustao od toga da uopće i spomene ponovno ujedinjavanje – tek je dotaknuo tu temu prvog dana susreta. Ali nije ustrajao na tome! Nije rekao, molim vas, obnovite telefonsku liniju između Istoka i Zapada, molim vas, omogućite podijeljenim obiteljima da opet žive zajedno ili sve ono što se već onda pokazalo kao poteškoća u podjeli između Istoka i Zapada. Ne, ujedinjavanje nije igralo nikakvu ulogu, nego je samo bilo riječi o ratnim zarobljenicima.“

Sovjeti na kraju ipak popustili

Ali ni po tom pitanju Moskva nije pokazala ni najmanje volje za ustupke zapadnim političarima: ponudili su uspostavu diplomatskih odnosa i očekivali su da Bonn to i prihvati. Konačno, nitko nije ni znao koliko je od na stotine tisuća njemačkih vojnika koji su nestali u ratu još uopće živo i u sovjetskom zarobljeništvu. Na kraju su Sovjeti ipak popustili – usmeno su Adenaueru obećali puštanje na slobodu 9 626 ratnih zarobljenika, svih – kako su tvrdili – koliko su ih još imali, ali to nisu htjeli staviti ni na kakav papir. Adenauer je mogao birati – odbiti ili prihvatiti takvo usmeno obećanje u kojem bi sam Adenauer u Bonnu mogao dospjeti na udar kritike zbog potpisa sporazuma s Moskvom, ali od tog sporazuma nije dobio baš ništa.

No, ako je i bilo kritika, one su ubrzo zamukle – najkasnije kada su počeli dolaziti prvi zarobljenici nakon više od deset godina izgnanstva. Još dan danas 75 posto Nijemaca smatra upravo to najvećom zaslugom kancelara Konrada Adenauera. S druge strane Njemačka je doista nakon ovih sporazuma dugo vremena ostala podijeljena zemlja, ali je veliko pitanje bili se odustalo od Berlinskog zida, da je Adenauer odbio ponudu iz Moskve. Upravo je ova uspostava diplomatskih odnosa s Moskvom mladu Bonnsku republiku uzvilo u status „normalne“ države – doduše iza željezne zavjese. Bonnski politolog Hans-Jürgen Küsters kaže: „Tom uspostavom diplomatskih odnosa je vlada u Bonnu i sama učinila veliki korak u smjeru samostalnih partnera zapadnih sila bez da je ugrozila obveze prema njima. To je bila logična posljedica proglašenja suvereniteta na temelju Pariških sporazuma i zato za Adenauera to nije bila promjena smjera.“

  • Datum 21.09.2005
  • Autor Redakcijsko izvješće
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZFn
  • Datum 21.09.2005
  • Autor Redakcijsko izvješće
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZFn