Pogled u daleku prošlost svemira

Primjerice od nama ne tako daleke Andromedine galaksije svjetlo putuje dva milijuna i 300 tisuća godina. A to je granica do koje vidimo običnim okom. Velikim teleskopima astronomi gledaju galaksije iz vremena nastanka našeg Sunčevog sustava, a još osjetljivijim radio-teleskopima prodiru u dubinu svemira do gotovo 14 milijarda godina.

Kozmičko zračenje iz vremena «velikoga praska», dakle nastanka svemira, još postoji i može se čak uhvatiti običnom televizijskom antenom. Znanstvenici na temelju toga zračenja nastoje utvrditi kako se razvijao svemir, pojašnjava Guinevere Kauffmann, profesorica na Institutu Maxa Plancka za astrofiziku u Garchingu kod Münchena.

„Promatramo sitne oscilacije i titraje u tom zračenju. I imamo fizikalne zakone prema kojima su se pod utjecajem sile teže iz tih sitnih oscilacija od zgusnute materije razvile galaksije. Tako nastaje model kojim na kompjutoru pokušavamo simulirati nastanak galaksija. Zatim rezultate modela uspoređujemo sa stvarnim podacima do kojih smo došli uz pomoć različitih teleskopa, koji su psotavljeni na Zemlji ili u svemiru.“

Guinevere Kauffmann razvija modele koji bi trebali pokazati kakve veze imaju galaksije i crne rupe.

Svjetska stručnjakinja za galaksije

Ova njemačko-američka znanstvenica je već prije 14 godina radila na stvaranju modela razvoja galaksija, a danas je jedna od najuglednijih znanstvenica na tom području u svijetu. Studirala je u Kapstadtu, promovirala na Cambridgeu, a prije deset godina došla je u Garching. Tada je sa samo 27 godina dobila Medalju Otta Hahna kojom njemačko Društvo Maxa Plancka nagrađuje posebna znanstvena dostignuća. Prije pet godina je dobila nagradu kojom Njemačko znanstveno društvo odlikuje mlade znanstvenike, a ove godine joj je pripala Nagrada Gottfrieda Wilhelma Leibniza dotirana s dva i pol milijuna eura.

„Naravno da je to za mene osobita čast da je moj rad dobio takvo priznanje. Ali, do toga je bio dug put. Ja se već deset godina bavim galaksijama. Većinu novca upotrijebit ću kako bih dobila još više podataka i to izravno od radioteleskopa. Osim toga poduprijet ću projekt Sloan Digital Sky Survey, po mom mišljenju najuspješniji projekt brojanja galaksija. Taj projekt bi trebao trajati do 2014. godine, a to naravno košta.“

Projekt brojanja galaksija

Projekt brojanja galaksija zajednički je projekt znanstvenika iz SAD-a, Europe, Japana, Kine i Koreje i to je najopsežniji projekt kartografiranja svemira. Ukupno bi trebalo biti izmjereno preko 100 milijuna svemirskih objekata. U većini galaksija nalazi se takozvana «crna rupa». To je gravitacijsko područje u kojem sve nestaje što mu se približi. Ni svjetlo ne može proći, pa se zato zove «crnom rupom». Promatranjem galaksija može se još puno toga iščitati:

«Iz snimaka se može zaključiti koliko su galaksije teške, kako često u njima nastaju zvijezde i kakve su boje. Analiza spektra boja daje važne fizikalne informacije, kao količinu elemenata koji su teži od vodika i helija, starost zvijezda, ima li galaksija «crnu rupu», te ako ju ima je li ona aktivna. To su informacije koje su nam potrebne kako bismo naše modele mogli usporediti sa stvarnim podacima.»

Činjenica je da naša galaksija – Mliječna staza – ima «crnu rupu», to je Sagittarius A. Mi smo od nje dovoljno udaljeni – 30 tisuća svjetlosnih godina, što je 200 milijuna puta više nego udaljenost od Zemlje do Sunca. Naša «crna rupa» je razmjerno malena i morala bi biti aktivna. Ali, trenutno ima «stanku». To ukazuje da u središtu naše galaksije rijetko nastaju nove zvijezde. Jer, «crne rupe» i galaksije rastu paralelno, otkrila je Guinevere Kauffmann. Što više novih zvijezda nastaje, to brže raste «crna rupa». Zvijezde oko «crne rupe» imaju oko 1000 puta veću masu nego «crna rupa». Taj odnos je konstantan i vrijedi za sve galaksije. A to znači da galaksija i njezina «crna rupa» žive u nekoj vrsti simbioze.