„Pod parom“ – što su i kako nastaju uragani?

Zadnjih dana jugom SAD-a brzinama većima od 200 kilometara na sat bijesni „Katrin“, odnoseći pred sobom sve što joj se nađe na putu. Poplavljeni su deseci tisuća kuća, a stotine tisuća ljudi je pobjeglo iz New Orleansa i okolice pred novom prirodnom katastrofom. Opasnost koju sa sobom nosi uragan nije samo oluja, već su to plimni valovi i velika kiša.

Uragan pete kategorije

Kada se je tropski uragan „Katrina“ prošlog četvrtka približio atlantskoj obali SAD-a, na području Floride njegova jačina je dosegla tek prvu od ukupno pet kategorija kojima se mjeri jačina hurikana. U nedjelju je „Katrina“ brzinom do 280 kilometara na sat i s tlakom od samo 906 hektopascala, što je za 100 hektopascala manje nego na površini mora, pomela Meksički zaljev. Iz naizgled bezazlene „Katrine“ je nastao najjači uragan pete kategorije koji je zaprijetio New Orleansu. Da je ovaj uragan nešto doista posebno, potvrdio je i Mojib Latif, znanstvenik iz Kiela na sjeveru Njemačke koji se bavi klimatskim promjenama: „Ovaj uragan je poseban po tome što se je, nakon što je prešao Floridu, dodatno oporavio i onda zaprijetio Louisiani. To je vrlo, vrlo jaka oluja s brzinama vjetra od preko 200 kilometara na sat i on se dobro uklapa u razvoj zadnjih nekoliko desetljeća da se uragani očito sve više intenziviraju.“

Zapanjujuća snaga prirode

Kako je moguće da jedna oluja na svome relativno kratkom putu od Floride razvije toliku snagu da je bilo potrebno evakuirati gotovo cijeli američki jug u delti Missisippija? Stvarni izvor energije uragana je toplina pohranjena u morskoj vodi. Što je god voda toplija, ona lakše isparava. Tijekom uragana, slično kao i za vrijeme oluja, topli i vlažni zrak isparava s površine mora. Budući da s rastom visine opada temperatura zraka, jedan dio vodene pare kondenzira. A iz satova fizike znamo da energija ne može biti uništena, tijekom kondenzacije se oslobađa toplina i to upravo ona količina koja je izvorno bila potrebna da voda ispari.

„Latentna toplina“ koja se nalazi u vodenoj pari onda dodatno zagrijava tropski zrak koji tako može prodirati u sve više i više slojeve atmosfere. Budući da je tamo zrak još hladniji nego u nižim slojevima, ponovno se kondenzira vodena para. A ona opet oslobađa „latentnu toplinu“ i tako se nastavlja taj krug prirodnih reakcija. Brzi uspon zraka ima za posljedicu snižavanje tlaka zraka na morskoj površini. Što je god tlak niži, više će vode ispariti. Što više vode ispari, nastaje više latentne topline. A što je god više latentne topline, uragan ima jaču snagu. U jednom uraganu dnevno se kondenzira nekoliko milijuna kubika vode. Preračunato u energiju to znači više stotina milijardi kilowatt-sati, otprilike onoliko koliko godišnje u Njemačkoj proizvedu sve elektrane zajedno. Pretpostavka cijelog procesa je temperatura vode od najmanje 26 stupnjeva Celzijevih.

Tri opasne komponente

Uragan „Katrina“ tri stvari čine tako opasnim: vjetar, plimni val i jaka kiša. „Katrina“ je, prema riječima Thomasa Säverta, stručnjaka za uragane, četvrti najgori uragan od početka mjerenja vremena. Ovisno o jačini vjetra uragani se svrstavaju u jednu od pet kategorija. Prva kategorija znači da vjetar puše brzinom od 119 do 153 kilometra na sat, a kategorija pet znači da je vjetar brži od 249 kilometara na sat. Sezona uragana na američkom Pacifiku traje od 15. svibnja do 30. studenog, a na Atlantiku od 1. lipnja do 30. studenog. Nazivaju se engleskim imenima i to abecednim redom. Jedan uragan može imati promjer i do nekoliko stotina kilometara. Tipično obilježje je takozvano „oko“, prostor promjera do 20 kilometara u kojemu nema vjetra. Zračna masa se velikom brzinom kreće suprotno od smjera kazaljke sata oko „oka“ uragana. Sam uragan se kreće relativno sporo.

O uzrocima prirodnih katastrofa stručnjaci i dalje diskutiraju, a mišljenja su podijeljena. Mojib Latif kaže kako je „činjenica da se u zadnjih nekoliko desetljeća nije povećao broj uragana, ali jest njihova jačina, a to je nešto što se može razumjeti kao posljedica globalnog zatopljavanja“.

Sve češće ekstremne situacije

Sličnog je mišljenja i direktor Programa za zaštitu okoliša Ujedinjenih naroda Klaus Töpfer: „Više se ne bez ikakve dvojbe ne može opovrgnuti da je broj i jačina ovakvih katastrofa većim dijelom rezultat ponašanja ljudi. Nema dvojbe, a to su nam i znanstvenici predvidjeli, da s rastom svjetske temperature raste i broj i jačina ekstremnih vremenskih situacija. I to u cijelome svijetu.“