1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Počela plijenidba imovine Yukosa

Njemački kancelar Schröder je, stigavši u Moskvu, izjavio kako "ima povjerenja u pravosudni sustat u Rusiji" ali bez sumnje, delegacija u kojoj su i brojni njemački gospodarstvenici želi i jasne odgovore o sigurnosti stranih investicija u toj zemlji.

Ruski naftni koncern Yukos ne može platiti niti 5,5 mililarde eura poreza niti stranim investitorima

Ruski naftni koncern "Yukos" ne može platiti niti 5,5 mililarde eura poreza niti stranim investitorima

Formalno, od jučer su službenici ruskog ministarstva pravosuđa započeli sa plijenidbom imovine Yukosa jer je ovaj koncern objavio kako ne može platiti 2 milijarde i 800 milijuna eura od preko 5 milijardi zaostalog poreza za godine 2000. i 2001. Najveći dioničar Yukosa, Mihail Hodorkovski sjedi u zatvoru još od prošlog listopada optužen za utaju poreza, osnivanje i članstvo u udruženju čiji je cilj kriminalna djelatnost i još par zlodjela. Još ovog vikenda su poreznici u središtu Yukosa zaplijenili središnja računala i dokumente o poslovanju tvrtke. Načelno, Mihail Hodorkovski se teško može proglasiti svecem još iz doba dok je Rusijom harao "divlji" kapitalizam u kojem nije bilo toliko važno imati oko sebe ekipu stručnjaka sa diplomama Harvarda koliko ekipu bivših sovjetskih specijalaca naoružanih do zubiju a Yukos na svom početku bio je samo jedna od niza tvrtki koji su bacili oko na ogromna prirodna bogatstva bivšeg Sovjetskog carstva kako bi napunili vlastite džepove. Da je tako ostalo, ova reakcija ruskih poreznih organa jedva da bi došla do "crnih kronika" tiska na zapadu a kamo li da bi postala glavna tema razgovora i u Berlinu, Parizu, Londonu ili New Yorku.

Jer Yukos je već odavno naftni gigant koji crpi 80 milijuna i 800 tisuća tona sirove nafte godišnje i po tome je drugi po veličini u Rusiji jer tek par sto tisuća tona više crpi najveći, Lukoil. No ukupno, Rusija je čak i prestigla Sjedinjene Američke Države po nafti koju isporučuje - 2003. to je bilo 421 milijuna tona - i jedino je više nafte na svjetskom tržištu iz Saudisjske Arabija. Već prilikom hapšenja Hodorkovskog, čija se osobna imovina procjenjuje na 15 milijardi dolara, čuli su se glasovi kako je riječ o osobnom obračunu novog - i istovremeno starog načina upravljanja Rusijom jer se ovih dana često podsjeća na karijeru u KGB-u trenutnog predsjednika Putina. Jer Yukos, kako tvrdi glasnogovornik koncerna Hugo Erikssen, je porez uredno platio: "Uzmimo godinu 2000. o kojoj se sada raspravlja. Iznos koji je Yukos platio po toni nafte je čak nešto malo veći nego što je prosjek u ostalih 6 najveća privatna naftna koncerna u Rusiji."

Da sad uopće ne ulazimo u tipično rusku priču, na što se porez uopće plaća: na izvezenu količinu, na dobit i onda još i porez na naftna polja iako je po ruskom zakonu, nafta vlasništvo ruske države sve dok je u zemlji. Dakle, koncerni plaćaju porez državi na ono što je ionako vlasništvo države. No Kremlj se okomio upravo na Yukos i tu jedva da ima uopće veze što je Hodorkovski financijski potpomagao oporbu Putinu - nego su njegovo grijehovi mnogo teži.

Jer Hodorkovski je bio među prvim "poduzetnicima" koji je oko sebe uz tjelohranitelje ipak pozvao i ekonomske stručnjake sa diplomama prestižnih zapadnih sveučilišta. "Yukos" je već veoma rano shvatio da se na način "Divljeg Istoka" ne mogu očekivati milijarde investicija sa Zapada i pokušao je svoj koncer koliko-toliko prilagoditi zapadnom ukusu, sa transparentnom upravom i jasnim zadacima. Kažemo koliko-toliko jer rusko zakonodavstvo na primjer zabranjuje objavljivanje podatka o naftnim rezervama jer to smatra državnom tajnom. Dakle, Hodorkovski je morao uvjeriti zapadne investitore da sjedi na bogatim nalazištima - ali da ne kaže, koliko milijuna tona stoji ispod površine. Ipak - on je uspio jer i osobno nije član stare birokratske vrhuške pa je tako postao miljenik zapadnih investitora, privučeni stopom rasta koja je bila oko 20 % godišnje. No Moskvi se taj uspon nije dopao - a Hodorkovski je stekao veoma opasne veoma moćne protivnike i u - praktično monopolisti, Transnefu. Jer u Rusiji je zapravo svejedno tko crpi naftu; Transnef sa svojim naftovodom koji vodi na Zapad ima pipu u svojoj ruci: 93,2% ruske nafte isporučuje upravo Transnef. Hodorkovski je imao novu poslovnu ideju: spremao se graditi vlastiti, novi naftovod koji iz Sibira ne vodi na Zapad, nego na Jug, prema Kini koja će već u najkraćem roku postati itekako žedna nafte. A kada je Yukos postigao sporazum sa petim na ruskoj ljestvici, Sibneftom o suradnji što bi ga katapultiralo u sam vrh ne samo ruskih, nego svjetskih naftnih koncerna - pojavili su se revizori na vratima Yukosa. Jer, taj novi gigant očijukao je sa američkim Exxonom - a to nije partner kojeg se samo tako može natjerati da ušuti.

U Yukosu kategorički tvrde - čitavu hajku na Yukos je počelo samo jedan čovjek, i samo taj čovjek može tu hajku zaustaviti: Vladimir Putin, predsjednik Rusije iako je i on nakon hapšenja Hodorkovskog izjavio kako nije u nacionalnom interesu uništavanje Yukosa. No uništavanje je praktično već sinoć počelo i njega nije mogao spriječiti niti Viktor Geraščenko koji je prije samo nekoliko tjedana imenovan generalnim direktorom Yukosa: jer Geraščenko nije ništa manje nego bivši direktor Centralne Banke Rusije i Yukos se nadao da će, ako nitko onda on, uspjeti postići dogovor sa Kremljom kako bi se Yukos spasio. No, izgleda da druga strana nikakav dogovor niti ne želi - a to znači da će i zapadni investitori u Yukos ikad vidjeti svoj novac. Sada dolazimo i na put kancelara Schrödera u Moskvu: jer i Deutsche Bank i Commerzbank su dio konzorcija koji u Yukosu sudjeluju sa oko 800 milijuna eura.

Mnogi analisti smatraju kako to nije samo slučaj Yukosa nego je to opasan razvoj i za sve investitore u Rusiji iako nitko ne može procijeniti, kako će se čitava ova priča završiti. A u ekonomskom svijetu dobro je poznato, tko prvi bježi sa broda kada on počne tonuti: Christof Rühl, glavni ekonomist Svjetske Banke u Moskvi: "Konkretne brojke još ne govore jasno što se zbiva, ali je jasno kako ruske banke već prebacuju svoj novac u inozemstvo. Banke su uvijek prve koje reagiraju na tako nešto. Pretpostavljam da će se ovaj efekt veoma brzo vidjeti u vanjskotrgovinskoj bilanci. Ako se sjetite da najveći dio novca koji se investira u Rusiji dolazi od prodaje u izvozu, onda vidite kako je lako novac prebaciti u inozemstvo."