Počasni Leopard za redatelja hrvatskog podrijetla

„Kao autor, producent i prije svega kao redatelj, Werner Herzog utjelovljejuje onu vrstu kinematografije čija je domovina upravo Festival u Locarnu“, ovim je riječima umjetnički voditelj Filmskog festivala u švicarskom Locarnu, Carlo Chatrian, uručio nagradu za životno djelo umjetniku koji se od samog početka svoje karijere pa sve do danas razlikovao i isticao od većine drugih. Festival u Locaru naime već godinama zastupa i prikazuje filmove koji doduše najčešće ne dolaze do velikih kino dvorana no koje krasi umjetnička neovisnost i originalnost. A takav je očigledno i sam Werner Herzog.

Djetinjstvo u Bavarskoj i Dalmaciji

Werner Herzog odrastao je u njemačkoj pokrajini Bavarskoj. Međutim, njegova je (samohrana) majka bila Hrvatica, točnije, njezin otac bio je Splićanin. Sam Herzog navodi kako nikada nije naučio hrvatski, budući da su s majkom uvijek govorili samo njemački. No, Dalmaciju je ipak kao dijete, s majkom i braćom ipak često posjećivao. „Kasnije su ti posjeti postajali sve rijeđi, no uspomene na na brda i planine i pozadini Splita, te naravno more i danas su još vrlo živi“, kaže Herzog koji je danas u dobi od 70 godina i jedan od najcjenjenijih njemačkih redatelja ne samo u Europi, već u međuvremenu i u SAD-u, odnosno u Hollywoodu. Tamo je radio s glumcima kao što su Eva Mendes, Nicholos Cage, Williem Dafoe i Christian Bale. Njegova sposobnost da svoje filmske projekte vrijedne nekoliko milijuna dolara „popuni“ holivudskih superzvjezdama a da se pri tome uspije oduprijeti tradicionalnom filmskom sustavu američke filmske industrije – vrijedi kao jedna od najvećih misterija svjetskog kina uopće.

Werner Herzog je uz Wima Wendersa i jedan od najpoznatijih redatelja generacije Novog njemačkog kina. Riječ je o nizu redatelja koji su 60-tih godina prošlog stoljeća započeli s unošenjem promjena u njemačku kinematografiju. Međutim, iako su svi redatelji ove generacije bili veliki individualisti, Werner Herzog se i u ovoj skupini upravo ovom karakteristikom razlikovao od većine drugih. Nikada se nije želio prilagoditi većini a sami time niti podrediti bili kakvim sustavima ili pravilima. I danas sam ovu osobinu pripisuje upravo djetinjstvu i ranoj mladosti i događajima koji su ga obilježili. Rado ali s težinom govori o bombardiranju Rosenheima, o ruševinama i borbi za život u poslijeratnoj Njemačkoj. Uvijek iznova, gotovo s ponosom navodi kako je prvi film u kinu vidio s tek 14 godina, te kako niti dan danas ne pogleda više od jednog filma godišnje.

Legendarni sukobi s Kinskim

Herzog je autodidakt koji je karijeru započeo snimanjem kratkih filmova. Njegov prvi dugometražni film koji mu je donio uspjeh bio je film „Znakovi života“ (1968.) koji govori o trojci njemačkih vojnika tijekom Drugog Svjetskog rata na jednom grčkom otoku. Već se ovdje vrlo dobro vidi osnovna tema koja će ga pratiti i dalje – ljudi u izvanrednim situacijama, tanka granica koja nas dijeli od ludila te utjecaj prirode na duševnu konstelaciju čovjeka.

Veliku popularnost među širom publiku donijeli su mu filmovi i suradnja s ekscentričnim glumcem Klausom Kinskijem. S njime je snimio pet filmova, među ostalim i „Nosferatua“, „Woyzecka“, „Fitzcarralda“ i „Aguirre, bijes bogova“. Legenadarni su bili i sukobi između njega i Kinskog, ali i nesreće koje su se događale na terenu, na filmskom setu kao i zakašnjenja koja su producente i samog Herzoga često stajala milijune dolara. Nakon smrti Klausa Kinskog, za Wernera Herzoga se duže vrijeme više nije čulo. Međutim, on je radio cijelo vrijeme. Bavio se insceniranje opera te prije svega snimanjem dokumentarnih filmova. Pogotovo njih je žiri u Locarnu očito imao u vidu kada mu je odlučio dodijeliti nagradu Leopard za životno djelo.

Herzogovi dokumentarni filmovi naime nemaju gotovo ništa zajedničko s takozvanim klasničnim filmovima ovog žanra. On je snimao diljem cijelog svijeta, s kamerom se spuštao u pećine, ispod leda te dane provodio u pustinjama. Njegovi filmovi otvaraju sasvim nove mogućnosti i prostore te time postavljaju i život čovjeka kao i cijelu Zemlju u jednu sasvim novu perspektivu. Drugim riječima, jedan od najvećih redateljskih individualista svih vremena, bez obzira koji filmski žanr koristi, ostaje uvijek vjeran ne samo svojoj osobnosti i kreativnosti već i prije svega dubokom povjerenju u umjetničke vizije koje slijedi bez obzira na cijenu, do posljednjeg daha.