1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Plesom protiv Parkinsonove bolesti

Život Marca Vlemmixa se potpuno promijenio 2010. godine. Tom plesaču je bilo tek 38 godina kad mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Ali, on je našao načina kako se s njome nositi.

"Plesom sam mogao povezati svoju bol sa svojom strašću", priča Marc Vlemmix. "Izgledalo je da je to dobra ideja. Jer, na ovaj ili onaj način morao sam se nositi s tom bolešću." Ples mu je pomogao i psihički i fizički. Bio je to važan korak, jer na početku je ovaj Nizozemac pokušao bolest ignorirati i potisnuti. Ali, jednoga dana to više nije bilo moguće: sve teže se pokretao.

Vidjeti što je moguće

Da bi iskušao može li uopće još plesati nazvao je Andrewa Greenwooda. On je učitelj plesa na plesnoj školi koju je Vlemmix osnovao prije pet godina. Dogovorili su plesni sat za idući dan. "Marc me pitao mogu li s njim poći u plesni studio kako bi zbog svoje Parkinsonove bolesti iskušao nekoliko stvari", priča Greenwood. Pristao je, naravno, iako je bio vrlo nervozan. Jer, nije znao što oboljeli od Parkinsonove bolesti mogu, a što ne.

Greenwood je Vlemmixa jednostavno prihvatio kao čovjeka, a ne kao bolesnika. Pouzdao se u svoje plesno iskustvo i svijest da je ljudsko tijelo u stanju puno toga napraviti. "Bio je to let na slijepo", priznaje Greenwood. Zajedno su iskušali neke plesove. Nastojali su utvrditi što je moguće, a što ne. "Ništa nisam znao o Parkinsonovoj bolesti. I upravo na toj osnovi smo razvijali plesne tehnike", priča Greenwood.

Ples kao terapija

Stvar je funkcionirala. Već prvi sat plesa promijenio je Vlemmixov život. "Meni se otvorio novi svijet. Počeli smo a da nismo znali funkcionira li to i kako. A upravo to je bilo ispravno."

Već nakon prvog sata plesa Vlemmix se osjećao znatno bolje. I Greenwood je bio iznenađen Vlemmixovim tjelesnim i emocionalnim reakcijama.

Kasnije su utvrdili da ništa što su iskušali na prvom satu ne odgovara medicinskim preporukama i standardima za oboljele od Parkinsonove bolesti. Kaže se da oni ne bi trebali hodati i pri tom činiti nešto drugo. Ne bi trebali hodati natraške, skakati, a pogotovo ne održavati ravnotežu. "Ništa od toga nisam znao i zato sam s Marcom upravo to iskušao", kaže Greenwood. U vježbe je pripadalo i održavanje ravnoteže na jednoj nozi, na zapovijed, dakle brzo i bez puno razmišljanja.

Slika mozga

Kod Parkinsonove bolesti ne funkcionira veza mozga i drugih organa tijela

Trenirati veze živaca

Pojednostavljeno rečeno, kod Parkinsonove bolesti postoji smetnja mozga i tjelesnih funkcija. Određeni pokreti, primjerice kretanje ruku dok čovjek hoda, ne događa se više automatski nego pacijent mora svjesno izvoditi takve kretnje. "Na tečaju plesa nastojimo pronaći upravo onaj trenutak kad su tijelo i mozak povezani", kaže Greenwood.

On zna da se Parkinsonovu bolest ne može izliječiti plesom. "Ali, možemo poboljšati kvalitetu života oboljelih. Treniramo vezu između mozga i tijela tako što tijelu dajemo određene zapovijedi." Pritom važnu ulogu igra neurotransmiter dopamin.

Ako neka zapovijed ne može biti izvedena može se malo poslužiti nekim trikom, kaže Greenwood. "Ako ljudi više nisu u stanju prekrižiti ruke, onda bi trebali činiti kao da zamišljenu naranču beru s drveta. Onda jednu koja stoji nešto više, zatim tijelo zaokrenuti da bi se došlo do još jedne. A onda ubrati jednu koja je nešto niže." Tako se bolest može malo zavarati, a možda i izvesti kontinuiranu kretnju.

Pomoć drugima

U međuvremenu su Greenwood i Vlemmix u Nizozemskoj osnovali zakladu

Dance for Health

koja želi poboljšati životnu kvalitetu osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti. Obrazovali su 12 specijalnih učitelja plesa i pokrenuli međunarodni tečaj za izobrazbu takvih učitelja plesa u Rotterdamu.

Michael J. Fox

Kanadski glumac Michael J. Fox jedan je od poznatih ljudi s Parkinsonovom bolešću

Dance for Health u međuvremenu postoji i u nekim drugim zemljama, primjerice Italiji. U Bassanu del Grappa takav ples redovito posjećuje Eva Borotto. Njoj je dijagnosticirana Parkinsonova bolest 2005. kad joj je bilo 35 godina. U sklopu fizikalne terapije koju je ranije dobivala nije bilo plesa.

"Ah, kad bi bilo moguće Parkinsonovu bolest potpuno izliječiti plesom", priželjkuje Borotto. Ali, zadovoljna je i malim poboljšanjima koja joj donosi ples. "Krećem se svjesnije, a nekad uspijem načiniti neku kretnju, a da na nju ne mislim. Obično moram intenzivno misliti na to da dignem nogu, i onda to uspijem učiniti. To je kao penjanje po stubama."

Borotto je za sebe utvrdila da s plesom i ponavljanjem određenih pokreta tijelo razvija neku vrstu funkcije pamćenja. "Naši mišići se sjećaju napora i bolova koji bi mogli nastupiti zbog prevelikog opterećenja. Isto vrijedi i za lijepe trenutke prilikom plesa", kaže Borotto. "Ali, moramo to uvijek iznova ponavljati, zbog pamćenja."

Ona jasno profitira od plesa. Ponovo može voziti auto i osjeća se manje ograničena nego kratko nakon dijagnoze.

Redovita vježba

Marc Vlemmix u međuvremenu pleše svakoga dana. Počinje već ujutro. Glazbu bira ovisno o trenutnoj kondiciji i raspoloženju. "Najljepši trenutak je kad jednostavno plešem, a da ne mislim o pokretima - ili o tomu, činim li sve ispravno", kaže on. "Onda dođe onaj trenutak od kojega zastaje dah, kad moje tijelo, koje me svakoga dana muči i sputava to više ne čini. Mi smo tada jednostavno jedna cjelina."

Preporuka uredništva

WWW-linkovi