Planetarna epoha sa biljegom - čovjeka
16. veljače 2013
Geolozi i znanstvenici iz različitih disciplina taj dramatični geološki prevrat proučavaju već dulje vrijeme. Tobožnji prirodni okoliš, kakvog obično srećemo u romantičnim maštarijama, u doba industrijskog društva ne postoji. U prijašnjim razdobljima u povijesti planeta priroda se samostalno širila. Krajolike su oblikovale rijeke, vulkani, kretanje Zemlje i njezine kore te prirodne klimatske promjene. Na te promjene danas utječu i ljudi.
Globalno zagrijavanje mnogim je znanstvenicima dokaz za to: tvrde da ga ubrzava visoka emisija stakleničkih plinova zbog kojih temperatura na Zemlji raste. Upozoravaju i na podizanje razine mora koje će znatno promijeniti obalni pojas, suše u mnogim dijelovima svijeta te uništenje plodnog tla. Ističu kako je sve to posljedica ljudskog djelovanja.
Oproštaj od prirode
Ova spoznaja u znanosti je dovela i do radikalne promjene slike prirode: priroda koja je suprotstavljena čovjeku i koja se razvija neovisno o njemu više ne postoji. Čovjek je taj koji utječe na izgled Zemlje i svog okoliša. Neki znanstvenici za naše razdoblje tako koriste naziv antropocen. A taj ideja iz temelja mijenja uvriježeno poimanje prirode.
Jer, dosad smo obično razlikovali „dobru prirodu“ i „zlog čovjeka i njegovu tehnologiju“, kaže geolog i stručnjak za antropocen Reinhold Leinfelder sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Tu distinkciju smatra odavno zastarjelom. „Čovjek je u međuvremenu prirodu promijenio do te mjere da moramo reći kako priroda u klasičnom smislu više ne postoji“, objašnjava Leinfelder. Za njega i njegove kolege znanstvenike ljudi su stoga dio jedne nove prirode koju je nemoguće lišiti utjecaja tehnologije.
Izmijenjene tri četvrtine kopna
Dakle, priroda i čovjek u antropocenu su jedno. Opreke između prirode koji se razvija autonomno s jedne i tehnološkog društva s druge strane više nema. Leinfelder smatra kako je ovo logičan slijed događaja jer su ljudi preoblikovali oko 75 posto kopna na Zemlji.
Industrijskom zemljoradnjom tlo se naveliko prekopava, a izgradnja gradova i rudarstvo čine ostalo. U današnje vrijeme na krutom dijelu Zemljine površine prenosi se 30% više materijala nego prirodnim procesima. Tu je i izumiranje brojnih životinjskih vrsta koje se prema procjenama odvija sto puta brže nego prirodnim putem. Neki znanstvenici tvrde da je stopa izumiranja veća čak i do tisuću puta. Za geologa Reinholda Leinfeldera je stoga jasno: „Ono što će pokazati naslage stijena u budućnosti zasigurno će imati naš potpis.“
Industrijalizacija kao prekretnica
Buduće sedimentne stijene doista će svjedočiti o našim intervencijama u prirodu: arheolozi će u tim naslagama pronalaziti ostatke domaćih životinja, tragove uzgojenih biljaka i čestice plastike. Za svako geološko razdoblje karakteristična je određena vrsta taloga. Najmlađe razdoblje je holocen. Počelo je prije oko 11 000 godina, dakle nakon posljednjeg ledenog doba, a jedna od njegovih glavnih značajki su stabilni ekološki uvjeti. U novije vrijeme polako prelazimo u antropocen.
No, znanstvenici se spore oko točnog početka antropocena. Jer, ljudi su zemlju počeli obrađivati još prije 10 000 godina, a time su i po prvi put sustavno intervenirali u prirodu. Ipak, u to je vrijeme zemljoradnja bila prostorno ograničena. U svakom slučaju, znanstvenici se slažu da čovjek na globalnoj razini počeo utjecati na prirodu najkasnije industrijalizacijom u 18. stoljeću.
Eksperiment planetarnih razmjera
„Još krajem 18. i početkom 19. stoljeća započeli smo eksperiment planetarnih razmjera“, kaže Jürgen Renn, ravnatelj odsjeka za povijest znanosti na berlinskom institutu Max Planck. „Naravno, nitko u to vrijeme nije mogao predvidjeti posljedice i one do dana današnjeg za nas predstavljaju izazov“, dodaje Renn.
U te se izazove ubrajaju, na primjer, talozi olova u tlu kojih ima i danas. A utjecaj na prirodu otada neprestano raste: tlo erodira zbog monokultura, rudnici pomiču planine, komasacija mijenja čitave krajobraze, baš kao i izravnavanje riječnih korita. A tu je i stvaranje tla isušivanjem mora. Tragova radioaktivnog otpada također će biti i za nekoliko stotina tisuća godina. Sve to trajno utječe na našu Zemlju. Priroda i čovjek sa svojom tehnologijom su, dakle, nerazdvojivi.
Nema povratka u holocen
Ovo mišljenje dijeli i povjesničar tehnologije Helmuth Trischler. Kaže kako smo Zemlju nepovratno promijenili našim intervencijama u prirodu. Za njega je stoga jasno da nema povratka u prastanje zvano holocen. Međutim, ističe da to sa sobom donosi i probleme kao što su prekomjerni izlov ribe, isušivanje tla i planine smeća. S tim se izazovima, pak, ne možemo suočiti bez tehnologije i novih intervencija u prirodu.
Potrebna je, dakle, nova tehnologija koja neće pogoršavati postojeće probleme: ukidanje industrijskog društva nipošto nije rješenje, ističe Trischler. U antropocenu je čovjek sa svojom tehnologijom tako dio prirode. Povjesničar znanosti Jürgena Renna također smatra kako je jasno da za nas ljude razdoblje nakon antropocena ne postoji. Važno je mnogo prije to da ovo razdoblje oblikujemo odgovorno.
Cilj rasprave o antropocenu tako je prije svega podizanje svijesti o tome da živimo u geološkom razdoblju koje je obilježeno djelatnošću nas ljudi – i da to razdoblje moramo oblikovati na odgovorno i s dugoročnom perspektivom.