1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Pješice od Cape Towna do Berlina

Jedan 33-godišnji Francuz već se više od tri godine nalazi na putu. Propješačio je čitavu Afriku, Bliski Istok i istočnu Europu i upravo se nalazi u Berlinu.

Guillaume Combot već više tri godine živi na ulici. Ponekad spava pod otvorenim nebom, u spiljama, šumi ili pak napuštenim ili ruševnim kućama. Njegov trenutni domicil je stubište u jednoj zgradi u središtu Berlina. „Volim Njemačku. Ovdje možeš biti i siromašan i svejedno će te svi prihvatiti“, kaže Combot dok iz naprtnjače vadi bocu napunjenu vodom s kojom će obaviti jutarnju higijenu. „Ja nisam beskućnik koji se ne pere. Želim uvijek biti čist i uredan a i ovaj način života sam odabrao sam. Ponekad je teško, no sve u svemu sam sretan“, kaže ovaj mršavi Francuz obrijane glave.

Combot

Propješačio je više od 20.000 kilometara

S malo novca i mnogo optimizma

Ovakav radikalan i intenzivan život odabrao je prije tri godine. Tada je krenuo na put; s malo prtljage i malo novca uputio se iz Južnoafričke Republike, iz Kaapstadta - kako je burski naziv grada koji se engleskom zove Cape Town - prema sjeveru, prema Europi. „U Africi sam preživljavao s 1,5 eura na dan, u Europi imam na raspolaganju 5 eura. To je dovoljno samo za ono najpotrebnije, no ponekad niti za to“, priča Combot koji je od 2009. godine do danas propješačio oko 20.000 kilometara. Javna prijevozna sredstva nije nikada koristio, iako bi mu , kako kaže, ponekad bilo bolje da je kroz neku zemlju prošao brže nego što je.

„U Mozambiku i Južnoafričkoj Republici su me dočekali s dobrodošlicom. No, u Malaviju, Tanzaniji, Ugandi su ljudi bili sumnjičavi. Razlog tome je da bijeli ljudi u ovim zemljama vrijede za bogate pa nitko nije mogao vjerovati da neki bijelac dobrovoljno krene na put pješice i spava pod otvorenim nebom. Mnogi su mislili da ih samo želimo iskoristiti”, priča Combot kojeg je sve do Jeruzalema pratila i njegova prijateljica, Francuskinja Enora Nedelec.

Combot

Do Jeruzalema ga je pratila prijateljica, dalje je nastavio sam

U ovim zemljama su iz sigurnosnih razloga spavali podalje od naselja i od ljudi, uglavnom u pustinji. A da njihovi strahovi nisu bili neopravdani, pokazalo se primjerice u Tanzaniji. Ovdje su čak na njih i pucali, no imali su sreće. “Ja sam optimist i uvijek sam mislio da bez obzira kako nam je sada, da će deset kilometara dalje biti bolje”, kaže Guillaume Combot.

Na ratnom području

Njegov optimizam doveo ga je, moglo bi se reći, i do Južnog Sudana, zemlje koja je tek nedavno proglasila neovisnost i samostalnost. Ovdje je desetljećima bijesnio građanski rat, a naoružana vojska i pucnjava i danas su na dnevnom redu. Dok je njegova pratilja ovo područje zaobišla, Combot je strpljivo podnosio sve strahove i situacije s kojima se morao suočiti.

Afrika, Južni Sudan, vojska

Na putu su prijetile mnoge opasnosti, vojska i smrt

Znalo se dogoditi da je bio uhićen i nekoliko puta na dan, morao je klečati pred vojnicima i biti više nego oprezan. „I najmanja greška, prebrzi pokret ili nešto slično moglo ih je isprovocirati da u mene pucaju. Mnogi vojnici u Južnom Sudanu su maljoljetnici. Često su bili i pijani i u takvom stanju su mi prijetili da će me ubiti. Još nikada nisam osjetio toliki strah za goli život kao tada. Bojao sam se svakoga dana“, prisjeća se Combot.

Kaže da je znao od početka u što se upušta no da je baš ta nepredvidljivost bila ono što ga je najviše privlačilo i izazivalo. „Učinio sam to samo zato da zadovoljim svoj ego. No, upravo ova teška vremena u Južnom Sudanu, strah od vojske, divljih životinja i tako dalje, podarila su mi jedno novo veliko samopouzdanje. Sada znam da strahovi koje ću osjećati u ostatku mog života neće biti ništa u usporedbi s time što sam proživio. Sada znam da je sve moguće“, zaključuje ovaj 33-godišnji Francuz.

Combot

Od Nijemaca su gostoljubljiviji navodno samo još muslimani

„U Njemačkoj bih mogao živjeti“

Na povratak u neki naizgled normalan život, za sada ne može niti pomislit. „Oduvijek sam bio u potrazi za nečim. Kada sam imao 17 godina po prvi put sam otišao od kuće, neko vrijeme sam živio u samostanu, pokušao sam izučiti razna zanimanja a radio sam već i kao pomagač u Aziji, u dijelovima koje je opustošio tsunami“, kaže Combot.

Trenutno se nalazi u Berlinu, i ovdje mu se kako kaže jako sviđa. Njemačka je prema njegovom iskustvu, nakon muslimanskih zemalja, najsrdačnija. „Prije nego sam došao ovdje bio sam u zemljama istočne Europe i tamo me baš nisu dočekali s oduševljenjem; nitko samnom nije želio razgovarati. U Njemačkoj je to drugačije. Ljudi nisu arogantni, ne boje se, pokazuju interes. Već su me mnogo puta pozvali k sebi, a i oduševljen sam njihovim odnosnom prema životinjama i okolišu. Njemačko je društvo skoro pa savršeno. Mogu spavati vani, u parku na klupi i sigurno me nitko neće opljačkati“, priča s oduševljenjem Combot.

Combot

Hoće li se zaustaviti i kada, za sada još ne zna...

U slučaju ako se ikada odluči ostati na jednom mjestu, kaže da si može zamisliti da to mjesto bude negdje u Njemačkoj. No, za sada nastavlja s hodanjem i putovanjima. Iako je Pariz blizu a to je početno bio cilj njegova trogodišnja putovanja, sada već razmišlja o tome da produži put do Velike Britanije i skandinavskih zemalja. „Tko zna, možda ću ovako nastaviti do kraja svog života“, kaže Guillaume Combot.

Autor: Nils Naumann / Željka Telišman

Odg.ured: A. Šubić