1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Piranje kao kućni ljubimci

Krvoločne beštije koje u tren oka požderu životinju sve do kostiju. Piranje su svakako na zlu glasu i utoliko je bilo veće moje iznenađenje kad sam bolje upoznala sedam pravih, živih piranja.

Piranha im Stuttgarter Zoo

Niti autorica isprva nije znala mnogo o "stravičnim piranjama"

Prvo pitanje koje uvijek čujete kao vlasnica piranje jest: "Što se događa kad staviš ruku u akvarij?" Mnogi misle da će to značiti katastrofu i da će mi ribe veoma oštrih zubi u najboljem slučaju ostaviti samo kosti ruke. Drugim riječima, vlasnici piranja moraju redom biti invalidi bez udova.

Odgovor na pitanje je prilično dosadan: "Ne događa se ništa. Kad stavim ruku u akvarij, one otplivaju dalje od nje." Jer ti krvoločni podvodni grabljivci Amazone su u stvarnosti prilično strašljivi. Ljudske ruke su im odbojne, u najboljem slučaju nezanimljive. Ali moram priznati da je i meni trebalo da to naučim.

Sedam ribica kao sustanari

Početkom godine sam dobila sedam neobičnih kućnih životinja: Pygocentrus natteri ili crvenoprsata piranja. Da, točno: to su grabljivice crvenih trbuha i zlatne blještave krljušti koje žive u vodama rijeke Amazone i njezinih pritoka u Južnoj Americi. U prirodi jato ne čini sedam ribica, nego njih nekoliko stotina zajednički idu u lov. Crvenoprsata piranja je stekla svjetsku "slavu" zbog napada na ljude. Navodno te ribe mogu čitavog čovjeka ili kravu požderati još dok su živi.

Te užasne priče zapravo imaju nešto istine u sebi. Jata piranja doista mogu biti opasna, ali samo ako su doista gladne.

Piranha in der Rhone

Ipak, mnogi se pitaju što ljude uopće nagoni da drže te ribe koje narastu do 40 centimetara kod kuće - i što se događa nakon toga. Ova piranja je nedavno uhvaćena - u francuskoj rijeci Rhone.

Ljudsko meso samo u krajnjoj nuždi

Kad u sušno doba u Južnoj Americi presuše malene pritoke, piranje mogu ostati zatočene u nekoj od preostalih bara. Grabljivcima ne treba dugo da požderu sve što se u toj bari još micalo i gmizalo - i onda počinju gladovati.

Nakon što su tako zatočene tjednima ili čak mjesecima, ribice su već toliko gladne da gube svaki stid i sram. Ako nešto onda padne u njihovo vodeno zatočeništvo, smjesta navale na mogući objed. U to doba onda doista žrtve mogu postati i odrasli ljudi ili stoka.

Urođenici u Amazoni

U pravilu, ljudi jedu ribe, a ne obratno. A mališani se mirno kupaju u rijekama punim piranja.

Stanovnici Južne Amerike odlično znaju kad trebaju izbjegavati određene vode. Ali istovremeno se mogu gledati mališani da se kupaju u rijekama u kojima dokazano žive piranje. Jer svi lokalni stanovnici znaju: piranje jedu ljude samo u izuzetnom slučaju (u pravilu je zapravo obratno: ljudi jedu ribe). Inače piranje su uglavnom bezopasne jer žderu samo druge podvodne stanovnike i ribe.

Ali i ja sam se nagledala užasnih filmova i čula strašne priče. Tek nakon dobra tri mjeseca sam se usudila staviti ruku u akvarij bez ikakvih mjera zaštite kad je trebalo nešto napraviti u njihovom staništu. U međuvremenu se više uopće ne bojim tih malih grickavica, što ne znači da ne treba biti oprezan: piranja koja se uplaši ili koju stjerate u kut možda neće ugristi iz gladi, ali hoće iz nagona za opstanak. A kada pogledam te njihove oštre zubiće onda mi je jasno da to mora prilično boljeti.

Što ne poznaje, to ne ždere

Mislim da kada bi piranje mogle birati zastupnike Bundestaga, da bi sigurno zaokružile (zagrizle) Merkeličine kršćanske demokrate. Ili neku drugu konzervativnu stranku. U svakom slučaju nikoga tko zagovara velike promjene. Jer to piranje uopće ne vole.

U Amazoni su piranje nešto kao zdravstvena policija. Žderu bolesne i ozlijeđene ribe i tako priječe da se bolest proširi. U svakom slučaju nisu veliki gurmani. Ali vlasnik akvarija s piranjama će brzo shvatiti da ništa nije tako jednostavno. Nemojte se nadati da će piranje požderati sve što im bacite u vodu, bile to mrtve ribe, plodovi mora ili skupi dimljeni losos iz samoposluge.

Jer piranje jedu samo ono što poznaju. Ako na primjer za večeru dobivaju samo pastrve, onda uvijek jedu samo pastrvu. Potrajalo je dobra dva mjeseca dok moje piranje nisam navikla na njihovu novu hranu, mrtve gavune iz prodavaonice potrepština za kućne ljubimce. To piranje nisu poznavale od svog prethodnog vlasnika i tako to nisu htjele niti jesti. I sve promjene u akvariju promatraju veoma kritično. Najdraže im je da sve ostane kao što je bilo.

Piranje

Glasine o piranjama su svakako mnogo strašnije od samih riba: ova moja piranja ima maltene romantično-sjetan izraz.

Sretne samo u jatu

Ako se vjeruje raspoloživoj literaturi za vlasnike piranja, grabežljivci su tjelesno veoma izdržljivi i gotovo nikad nisu bolesni. Zato lako pate od stresa. Previše svjetla, previše svijetao šljunak na dnu, previše buke, previše halabuke oko akvarija - sve to treba izbjegavati. Trebaju i mnogo skloništa gdje se mogu sakriti. Ali su i stvarno radoznale. Na primjer, rado me promatraju dok radim gimnastiku nedaleko od akvarija. Ne znam da li ih to zabavlja, ali moje piranje to u svakom slučaju zanima. Doduše stvarno su sretne samo dok su okružene drugim piranjama. Najbolje se osjećaju u jatu.

To isto tako ne znači da među njima uvijek vlada sloga. Sasvim suprotno od toga, često se svađaju i čak bore. Pritom stvaraju užasne zvukove svojim mjehurom, a u žaru bitke ponekad si međusobno odgrizu čitave dijelove peraja. Doduše, nakon toga im brzo to iznova naraste.

Još jedno pitanje uvijek iznova moram slušati: "Možeš li razlikovati jednu ribu od druge?" Odgovor: da, naravno. Ne samo da su različite veličine, nego svaka ima i svoje osobitosti na tijelu, baš kao i svaka druga životinja. Uzgred, piranje u zatočeništvu mogu doživjeti i tridesetak godina, daleko više nego bilo koji pas. Zato i svaka moja riba ima i svoje ime.

Preporuka uredništva