1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Pet minuta slave za svakoga

U proteklim mjesecima sastavljanja vlasti hrvatski građani bombardirani su brojnim (dez)informacijama. Igra je to koju su vodili političari, a pratili mediji i koja će najvjerojatnije završiti tek uspostavom nove vlasti.

Da se kojim slučajem potpuni stranac ovih dana nađe u Hrvatskoj i da se informira isključivo kroz medije koji prate politiku, pomislio bi da će nova vlast iz korijena promijeniti način života u toj zemlji. Dalo bi se zaključiti da budućnost koju projiciraju budući politički moćnici donosi zatvaranje granica u bodljikavu žicu, zabranu pobačaja i „gej-brakova“, nacionalizaciju drugog mirovinskog stupa, gušenje organizacija koje promiču ljudska prava, odmazdu prema političkim neistomišljenicima i registar domaćih izdajnika u kojem će se naći svi oni koji nisu po volji političkoj desnici. Oni koji analitično promatraju nastali komunikacijski kaos u svemu počesto vide tek probne balone, dok će se neki drugi prikloniti teoriji prema kojoj se radi o dimnoj zavjesi koja zamagljuje prave probleme.

Krešimir Macan, stručnjak za političku komunikaciju, u razgovoru za Deutsche Welle ipak tvrdi kako ne vidi neku agendu, već da je riječ o svojevrsnom međuprostoru u kojem nema sustavnog ureda za komuniciranje. Čak i ljudi koji su zaduženi za javno komuniciranje u Mostu i Domoljubnoj koaliciji, misli naš sugovornik, u ovom trenutku traže mjesto u političkoj križaljci. „U svemu vidim apsolutnu iskrenost, jer nitko te ljude ne usmjerava što da kažu. Neki vide svoju priliku da sada kada su na vlasti kažu po onoj 'što na umu, to na drumu'“.

Filtrirati, ignorirati, zaboraviti

Macan tako uzima primjer građanskih udruga kojima je najavljeno ukidanje proračunskog sufinanciranja projekata. Naime, u javnom govoru riječ udruga ponajviše označava organizacije koje rade na polju ljudskih prava i čine svojevrstan antipod konzervativcima koji su odnijeli izbornu pobjedu. „To nije slučajnost. To je nešto što se priča u tim krugovima, kada se priča da se trebaju uštedjeti novci. Zaboravljaju da je to financiranje često puta vezano na dobivanje sredstava iz EU-fondova te da veliku većinu tih udruga čine sportska društva ili braniteljska udruženja. Ali to je njihova iskrena namjera i u skladu s njihovim svjetonazorima. Smatraju ih štetnima za društvo.“

Ti izrazi iskrenosti ili dokazi političkog neiskustva, tvrdi, s vremenom bi trebali nestati, ako se uspostavi sustavno komuniciranje s javnosti. „Takvi će stavovi kasnije biti filtrirani, ignorirani i zaboravljeni. To su stavovi pojedinaca. I zbog toga od njih neće biti štete jer će se kasnije reći da su to bili osobni stavovi.“

Krešimir Macan

Krešimir Macan

„No, vrijeme je ovo u kojem mnogi dolaze i po svojih pet minuta slave“, govori Macan kada komentira stavove Mostovog ekonomista Ivana Lovrinovića, a koji se oštro protivi aktualnoj monetarnoj politici i predlaže ukidanje drugog mirovinskog stupa i usmjeravanja tog novca u proračun. „To je stvar koju mandatar Tihomir Orešković mora odobriti. On je rekao da mu to nije 'very likely', ali i dalje imamo nastavak te kampanje.“

O mandataru, kojega se relativno malo čulo u javnosti, ovaj stručnjak za političku komunikaciju kaže da još uvijek nije pozicioniran. On je, dodaje, talac Domoljubne koalicije i Mosta s kojim upravljaju iz HDZ-a, a svi su ljudi oko njega vezani interesno i čekaju svoju poziciju nakon što se situacija posloži. „To nisu ljudi iskusni u komuniciranju. Zar bi budući ministar branitelja trebao prvo otići prosvjednicima u Savsku 66? To su stvari koje treba promisliti, ali za sada su to samo spontani potezi pojedinaca koji pokazuju njihove želje ili želje njihove okoline.“

„Rehabilitacija“ ćirilice

Javnost je iznenadio i istup rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa koji je u trenutku aktualizacije daljnjeg istjerivanja ćirilice iz Vukovara budućoj vladi predložio vraćanje tog pisma u osnovne škole, a kako bi se ono destigmatiziralo. I Tomislav Karamarko, šef HDZ-a, stranke koja je jasno branila razbijanje dvojezičnih ploča u Vukovaru danas kaže da nema ništa protiv ćirilice, ako bude fakultativni predmet. „To je tipična desnica, tipični Ivo Sanader koji je 2003. godine u hrvatskim medijima raspirivao nacionalističku atmosferu, a istovremeno kroz strane medije pozivao Srbe da se vrate u Hrvatsku. Dakle, oni su pragmatični, koristit će sve što im može koristiti u kampanji. A onda će svojim biračima reći da je ćirilica okej i da smo mi demokratska država i Europska unija. Uvijek pronalaze neko obrazloženje, a njihovi birači ih slušaju. Ako se kaže da EU želi ćirilicu, onda će njihovi birači to prihvatiti.“

Što se samog rektora tiče, Macan kaže da je i on možda dočekao svojih pet minuta slave ili sugestiju što treba reći. „Ovo je vrijeme kada svatko može imati svojih pet minuta slave. Svatko je bitan i nebitan. Vidjeli ste kandidate za ministre koji su dobili prostor u medijima, a možda nikad neće biti ni blizu ministrima. Možda misle da im to može pomoći. Kad mandatar postane premijer, od tog ćemo trenutka imati suvisliju komunikaciju. Vidjet ćemo hoće li biti i suvisla“, govori Macan.

Političari bacaju udice, a mediji grizu

No gdje su u svemu mediji? Služe li se oni političarima kako bi povećali čitanost i gledanost ili se političari služe njima da bi ostvarili svoje ciljeve? Situacija je pomalo izmakla kontroli, objašnjava za DW profesorica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Gordana Vilović. Koliko su mediji ozbiljni ilustrira prilogom javne televizije u kojem je novinarka „istražila“ potencijalnog ministra branitelja na način da je prikazala popis rezultata koje za njegovo ime pokazuje Google.

Gordana Vilović

Gordana Vilović

„Vidim nered i razne spinove. To je sad moderno tako kazati“, priča nam. „Ovu posljednju priču o uvođenju ćirilice kao starohrvatskog pisma smo čuli već prije nekoliko godina. Nije to ništa novo. Čini se da ponekad mediji nasjedaju na udice. Političari su ti koji diktiraju igru, a mediji se olako uhvate za nešto što može zabaviti publiku na dan ili dva.“ Svaka nova priča čini da se prethodna zaboravi pa bi bilo zanimljivo analizirati kako su jedne ključne riječi zamjenjivale druge, razmišlja naša sugovornica. „To je sve kontraproduktivno i mislim da mediji nisu položili ispit. S druge strane, moraju izvještavati, a novinari moraju stajati na ulici i sačekivati političare koji su estradizirani. Postali su kvazipolitičke zvijezde, a novinari im to dopuštaju.“

Potplaćeni novinari na pločniku

Zaista, novinari vodećih hrvatskih redakcija već tjednima stoje na pločnicima ispred sjedišta stranaka, sačekuju političare iza uglova i svakom akteru postizbornih pregovora postavljaju čitav niz pitanja; od ćirilice do monetarne politike. „To je uobičajeno u svijetu kad čekate neke ljude da vam kažu neku veliku priču. Ali to se ne događa svaki dan, već eventualno jednom mjesečno ili godišnje, ako je riječ o velikim ljudima. Ovo je nešto što smo mi izmislili.“

Vilović dodaje i da su hrvatski građani zatočenici situacije u kojoj ih se upoznaje s „likovima koji će možda biti te večeri na televiziji kao mogući ministarski kandidati i nikada više“. To, dodaje, iscrpljuje mainstream novinarstvo koje je gubitnik u cijeloj priči. „To nije život. To sve ide na ruku političarima i imam dojam da se u razvijenim zemljama to ne događa na ovako primitivan način. Osim toga, treba znati da hrvatski novinari nemaju topli obrok, nisu dovoljno plaćeni i dovoljno dobro odjeveni da bi stajali satima na hladnoći kako bi im političari na kraju dana rekli da nemaju izjavu.“

Ako ih ne pitaju, reći će i sami

Profesorica upozorava i na društvene mreže putem kojih političari svakodnevno odašilju svoja priopćenja, posebice u slučaju ako ih novinari nisu pitali ono što oni misle da su trebali. U takovoj situaciji brze proizvodnje i distribucije izjava, novinari se još utrkuju i za izjave koje drugi mediji neće imati, sve kako bi popunili ključne informativne emisije. „Ta mogućnost da sami kažete ono što mislite strahovito pogoduje ljudima u političkom usponu. Oni često potpuno neprihvatljive i blesave izjave odašilju putem svojih Facebook profila. Ali nisam sigurna koliko to koristi njihovim budućim funkcijama u obnašanju vlasti.“

No, je li nužno da jedan političar, pa makar on bio ministar ili budući ministar, svakodnevno javnost obasipa svojim razmišljanjima i pogledima na svijet koji ga okružuje? „Imaju li nešto pametnoga za reći? Imaju li baš toliko vremena? To je sve dovedeno do apsurda i mislim da je nastao totalni nered. Riječ je o nepromišljenosti ljudi koji bi trebali biti ozbiljni. Jer, ne možete kazati veliku istinu svaki dan. Možete jednom u dva mjeseca reći nešto po čemu će vas pamtiti. Ovo sve drugo jest za dnevnu uporabu i pomalo smo se umorili“, odgovora profesorica Vilović uz konstataciju kako tim ljudima „nije uopće krivo“ što ih stalno okružuju kamere i mikrofoni.

„Svi nismo dovoljno medijski obrazovani. Manipulacija je napretek. Negdje to prepoznajemo, a negdje ne možemo, jer nismo dovoljno upoznati s materijom. Ali svi, bez obzira na to jesmo li dovoljno pismeni, prepoznajemo da je ovo krajnje nezdravo i ne vidim pomake u smislu da ćemo biti nešto pametniji nakon ovog višemjesečnog iskustva“, zaključuje profesorica.

Preporuka uredništva