1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Pet godina nakon početka NATO-ove intervencije u SR Jugoslaviji

Danas je točno pet godina od kako su prvi NATO-ovi zrakoplovi bacili bombe na Jugoslaviju, ali i - kakve li koincidencije - točno tjedan dana od posljednjih nereda na Kosovu.

default

Kada je 24. ožujka 1999. tadašnji američki predsjednik Bill Clinton obznanio da su vojne snage Sjedinjenih Država i NATO partnera počeli sa zračnim napadima na srpske vojne ciljeve u tadašnjoj SR Jugoslaviji, naglasio je da su u sukobu oko Kosova iscrpljena sva diplomatska sredstva. - Prije toga je neuspjeh doživjela i posljednja međunarodna konferencija u francuskom Rambouilletu u koju su se polagale sve nade. Valja podsjetiti da je Milošević krajem osamdesetih Kosovu, kao i Vojvodini ukinuo autonomiju, na što su kosovski Albanci počeli graditi paralelne strukture vlasti, neku vrstu ilegalne države i samostalno su organizirali parlamentarne izbore i referendum na kojem se 99 posto Albanaca izjasnilo za neovisnost Kosova. Međutim zbog ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, na Kosovu je nekoliko godina vladao prividan mir - sve do 1996. kada su počeli prvi prepadi Kosovske oslobodilačke vojske na položaje srpskih policajaca. Spirala nasilja se više nije mogla zaustaviti - da bi sve kuluminiralo vijestima o etničkom čišćenju i masakrima nad kosovskim Albancima, jer je u međuvremenu Milošević u tu provinciju poslao i vojsku.

U zračnim napadima na ciljeve u Jugoslaviji prvi puta su aktivno sudjelovali i njemački vojni zrakoplovi, čime je srušen jedan od tabua, tim više jer je NATO-ova intervencija uslijedila bez izričitog mandata Ujedinjenih naroda. Kancelar Gerhard Schröder tom prilikom je izjavio: ”Ne vodimo nikakav rat, ali smo pozvani da mirno rješenje na Kosovu nametnemo čak i vojnim sredstvima.”

Umjesto očekivanog popuštanja jugoslavenskoga predsjednika Beograd je samo pojačao progon kosovskih Albanaca - stotine tisuća ljudi krenulo je u smjeru Albanije i Makedonije. Unatoč brojnim prosvjedima u samim zemljama članicama NATO-a, pa i pogubnih grešaka poput pogodaka na izbjeglički konvoj ili kinesku ambasadu u Beogradu, što se u NATO-ovom žargonu nazivalo ”kolateralnim štetama”, intervencija je nastavljena i tek krajem svibnja su iz Beograda stigli prvi znakovi da je Milošević spreman pokleknuti - tako da je 10. lipnja, nakon gotovo osamdeset dana bombardiranja s više od 37 tisuća akcija glavni NATO-ov tajnik Javier Solana objavio: ”Prije nekoliko minuta zapovjedio sam generalu Wesleyju Clarku da obustavi zračne napade na Jugoslaviju.”

Reakcija srpskoga stanovništva gotovo je jednoznačna - ”U razgovoru sa svojim sadašnjim njemačkim partnerima uvijek želim da im stavim do znanja da se to nije trebalo dogoditi, da je taj postupak Njemačke za mene bilo veliko razočarenje” izjavio je u razgovoru za Deutsche Welle jedan Srbin, dok je drugi cinično dometnio: ”Meni je najteže pao taj odnos tih civiliziranih zapadnih zemalja prema nama koji smo bili žrtve tijekom bombardiranja. Oni su smatrali da je to normalno, a to je bilo daleko od normalnog.” Među Srbima su rijetki su oni koji ne misle da je za sve kriv Zapad, no ipak ima onih koji ne vjeruju u tu za Srbiju općeprihvaćenu tvrdnju. Jedan od njih ističe: ”Ja u to ne vjerujem. Bila je tu gomila naših grešaka, ali postoji taj neki srpski inat. Tog nema kod svih naroda.”

"Standard prije statusa"

No, danas, pet godina nakon vojne intervencije protiv Beograda još uvijek nije razjašnjena sudbina više od tri tisuće ljudi, na Kosovu nema gospodarskog napretka, a što je još problematičnije - očito nema ni radikalnih pomaka u rješavanju političkih problema. Godinama srbijanska vlada podupire postojanje paralelnih struktura na Kosovu, dok kosovske Albance iritira što se ne rješava definitivni status Kosova. Načelo koje primjenjuje UN-ova uprava jest ”Standardi prije statusa”.

"Ti standardi su puke želje, ideali koje bismo teoretski htjeli postići i o kojima, siguran sam - sanjaju čak i skandinavske zemlje i ostale zapadnoeuropske zemlje,” prokomentirao je predsjednik kosovskog parlamenta Nexhat Daci.” Sadašnji šef UNMIK-a Harri Holkeri krajem prošle godine konkretizirao je standarde koji idu prije statusa Kosova: uz uspostavu demokratskih institucija i poštivanja prava, mora se osigurati sloboda kretanja, povratak svih izbjeglica i poštivanje prava etničkih zajedinca. Među standardima koje je naveo također su i intenzivni ekonomski razvoj, jamstvo vlasničkog prava i dijalog. Ako se ti standardi ostvare do sredine 2005., međunarodna je zajednica obećala otvaranje pregovora o definitivnom statusu Kosova.

Je li napad na SR Jugoslaviju bio potreban?

Nemiri koji su izbili prije tjedan dana - u kojima je ubijeno 28 i ranjeno 850 ljudi, uglavnom Srba, ali i paljenje džamija u Beogradu i Nišu koje je zatim uslijedilo - pokazuju kako je proces i pet godina nakon NATO-ove intervencije više nego složen. Je li napad na SR Jugoslaviju bio potreban - pitanje je od kojeg je u svom komentaru krenuo Andrej Smodiš :

Ondašnja odluka NATO-a i Europske unije da se zaustavi srpsku politiku rata i tlacenja bila je ispravna. Politicki je odluka bila jasna i vec odavno trebala biti donesena. Ujedinjeni naordi su u više rezolucija uzalud pozivali srpsko vodstvo da prestane s vojnim nasiljem na Kosovu, da omoguci povratak svih izbjeglica i Kosovu vrati autonomiju. NATO i EU su se pozivali na te rezolucije.

Za razliku od Sadama Huseina u Iraku Miloševic je do kraja odbijao ispunjavanje zahtjeva Vijeca sigurnosti. 79 dana nakon pocetka napada Miloševic je konacno popustio, Ujedinjeni narodi su odlucili uz pomoc NATO-a uspostaviti autonomiju Kosova, zracni napadi su prestali. Taj rezultat je bio veliki uspjeh, tim više što je istoga dana, 10. lipnja 1999. na velikoj konferenciji ministara vanjskih poslova u Kölnu dogovoren Pakt stabilnosti za Balkan.

Nažalost, Srbi su platili previsoku cijenu za kruto držanje svoga vodstva. Prilikom zracnih napada ginuli su civili, gospodarska šteta bila je velika. Neposredno nakon završetka napada više od 200 tisuca Srba, ali i Roma i drugih ne-Albanaca protjerani su s Kosova.

Ali, je li intevencija NATO-a zbog te negativne strane bila pogreška, što bi se bilo dogodilo da nije došlo do zracnih napada? Vjerojatno bi najmanje miliun kosovskih Albanaca živjelo u izbjeglickim logorima u Albaniji i Makedoniji. Diktator Miloševic sjedio bi u predsjednickoj fotelji u Beogradu, a ne u zatvorskoj celiji u Haagu. Na Kosovu bi i dalje bilo gerilaca, a možda bi došlo i do rata u Makedoniji. To je stravican scenarij koji si nitko ne može željeti.

Bilanca je jasna. Odluka NATO-a i Europske unije o vojnoj intervenciji bila je teška i oštra, ali ona je sprijecila još vece zlo. Odluka je, dakle, bila ispravna.

Novi val nasilja na Kosovu

Na današnju obljetnicu napada na SR Jugoslaviju bez komentara ne može ostati i najnoviji val nasilja koji je izbio na Kosovu - stajalište Bernda Johanna :

Tema "Kosovo" u zadnje vrijeme vise nije dominirala naslovnicama svjetskog tiska. No, demokratske strukture i kultura dijaloga nisu se razvile. Rjesavanje uzroka sukoba, naime spor oko buducnosti Kosova jednostavno je odgodjeno za neka buduca vremena. Medjunarodna zajednica se nadala da ce se situacija smiriti i da ce tako biti olaksano pronalazenje politickog rjesenja. Cini se da se dogodilo upravo suprotno: odgadjanje rjesenja pitanja statusa na svim stranama nailazi na ogorcenje.

Uz to su se izmijenili i politicki okviri. U Srbiji je na vlasti nova nationalno-konzervativna vlada koju toleriraju Milosevicevi socijalisti. Nema sumnje da ona nece dozvoliti bilo kakav kompromis oko buduceg statusa Kosova. Kosovski Albanci su tijekom zadnjih nekoliko godina ojacali svoje samopouzdanje, a od uprave Ujedinjenih naroda preuzeli su i odredjene ovlasti. Sto se tice Albanaca odavno je vec jasno da buducnost Kosova lezi u neovisnosti. Kompromisa s Beogradom ne moze i nece biti.

Pet godina nakon rata na Kosovu jos uvijek se nije prilblizilo postizanju sporazuma oko buduceg statusa. Nedavni nemiri samo pokazuju da je dovoljna jedna iskra da bi se ponovo palile barikade i gorile kuce Bozje. Tako je bilo 1999. I tako je i danas. Kosovo je jos predaleko od buducnosti u miru. Ako Srbi i Albanci ostanu bezkompromisni medjunarodna zajednica vice nece moci samo ogranicavati nastalu stetu. Zelja za suverenoscu ostaje i za Srbe i za Albance samo san.