1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Parada ponosa - vječiti kamen spoticanja

Odobriti održavanje Parade ponosa ili ne – dilema je s kojom se srpska vlada, ali i društvo, uvijek iznova suočavaju. Tako je i uoči planirane ovogodišnje parade.

Svaki put kada se u Srbiji pokrene pitanje održavanja Parade ponosa, društveno-politička svakodnevica u ovoj zemlji ostavlja utisak vanrednog stanja. Policija govori o visokom sigurnosnom riziku, crkva o „poplavama kao opomeni zbog gej parade i gaženju moralnih osjećaja ogromne većine“, a gej aktivisti uz suzdržanu podršku malobrojnih političara, prkose još uvijek vrlo izraženoj homofobiji među stanovništvom, insistirajući na simboličnoj šetnji LGBT osoba ulicama grada Beograda. S pravom, jer se u životu homoseksualaca, lezbijki i transordnih osoba, od demokratskih promjena (2000) nije mnogo toga promijenilo, usprkos raznim obećanjima.

Što je sa usvojenim promijenjenim zakonima?

Ivica Dačić i Aleksandar Vučić

Ivica Dačić i Aleksandar Vučić - odluka u rukama vlasti

“Promijenilo se nije ništa. Ja i dan danas strahujem da ću na ulici dobiti batine. Dobacivanja i psovke su i dalje dio svakodnevnice mnogih od nas. I danas se dogodi da me vrijeđaju, samo zato što izgledam drugačije. Mi smo za većinu građani drugog reda”, priča Ivan (25), koji se iz jednog malog mjesta u Vojvodini, prije par godina preselio u Novi Sad, kao bi svoju obitelj poštedio svakodnevnih provokacija.

Neki zakoni, koji omogućavaju zaštitu prava građana drugačije seksualne orijentacije i olakšavaju borbu za jednaka prava, u međuvremenu su ipak usvojeni. „Najznačajnija promjena odnosi se na Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, koji je pored ostalog uveo i instituciju Povjerenika za zaštitu ravnopravnosti. Godine 2012, izmijenjen je i Krivični zakon, unošenjem pojma zločina iz mržnje, koji se tretira kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za krivična djela, koja kao poseban motiv imaju mržnju zbog pripadnosti rasi i vjeroispovijesti, nacionalne pripadnosti, spola, pa tako i seksualne orijentacije“, objašnjava Milena Vasić iz beogradskog Komiteta za ljudska prava (YUCOM), ističući da su mnoga pitanja ostala neriješena i da su LGBT osobe u mnogim zakonima ostale nevidljive, a oni u kojima jesu, ne primjenjuju se dosljedno.

"Homoseksualce i dalje psihički i fizički napadaju"

Bez obzira na zakone, problem netrpeljivosti i nasilja prema onima koji su drugačiji, u Srbiji ostaje nerješiv. Zbog prijetnji huligana i pristalica ekstremne desnice, koji su 2010. godine na Paradi ponosa, izazvali teške nemire, vandalirali grad i nanijeli ozlijede velikom broju ljudi (više od 150), država je već tri puta kapitulirala i zbog mogućeg nasilja, zabranila održavanje Parade ponosa.

Volker Beck

Volker Beck

“Život homoseksualaca u Srbiji još uvijek je vrlo težak. Oni ne samo da se suočavaju s diskriminacijom i isključenošću, već ih i psihički i fizički napadaju. To ljude primorava na prikrivanje i život u konstantnom strahu. Mnogi od njih žele napustiti Srbiju, jer više nemaju nadu da će se nešto promijeniti”, kaže Volker Beck, zastupnik njemačkih Zelenih u Bundestagu i borac za ljudska prava u razgovoru za Deutsche Welle. Beck je prije dva tjedna boravio u Beogradu, kada je jedan njemački gej aktivist napadnut i teško ozlijeđen u centru grada. Za njega je taj incident razlog više, zbog kojeg se Parada u nedjelju mora održati.

Od 700 do 7.000 huligana?

Iako bi razlog za još jednu zabranu ili „odlaganje“ odražavanja Parade ponosa, u teoriji ovoga puta mogao biti i štrajk policije, koja traži da se otkažu svi skupovi i manifestacije u gradu, zbog neisplaćenih zaostalih zarada, organizatori okupljanja LGBT osoba u Beogradu, ne žele prihvatiti izgovore vlasti. “Za mene je pitanje održavanje Parada isključivo odgovornost države. Ne samo kad je u pitanju sigurnost skupa. Odgovornost se odnosi i na to što je država radila u prethodnih 13 godina. Na prvoj paradi, 2001. godine, na ulicama smo imali 700 nasilnih navijača, huligana, profašista. Vjerujem da je država mogla za sve ove godine da se obračuna s njima. Mene brine to, kako je od spomenutih 700 nastalo 7.000. Jer to govori kakvu je politiku država svih tih godina vodila”, poručila je Bobana Macanović iz Autonomnog ženskog centra, na sjednici Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnosti spolova, održanoj tijekom “Tjedna ponosa”.

Kao i dosad, u javnosti se zapravo uvijek raspravlja o tome treba li uopće dozvoliti Paradu ponosa u Srbiji ili ne. Malo se tijekom godine govori o položaju LGBT zajednice. Dragoslava Barzut iz organizacije Labris, tvrdi da nevladin sektor sve vrijeme vrši pritisak na nadležne institucije i apelira na one, koji sjede u resornim ministarstvima da rade svoj posao. “To su ljudi koji nemaju dovoljno senzibiliteta da se bave temama, koje po njihovom tradicionalnom shvaćanju nisu pozitivne. Pritom imajte u vidu da je na vlasti politička stranka, koja nije raspoložena da se bavi ovakvim problemima i nije joj u interesu njegovanje određenih vrijednosti”, kaže Barzut.

"Igre srpskih dužnosnika"

Da je homofobija u Srbiji i dalje na prilično visokoj razini, smatra i političar Zelenih, Volker Beck, koji će unatoč upozorenjima njemačke vlade ovog vikenda ponovo boraviti u Beogradu, bez obzira na to hoće li se Parada održati ili ne. “Među političarima i predstavnicima SPC ima onih koji šire agresivno homofobno raspoloženje. Srpski patrijarh je pozivajući se na nemire i nasilje iz prošlosti, zatražio da se održavanje Parade zabrani. Sve te zapaljive izjave političara i crkvenih ljudi daju legitimitet nasilju, kojem pribjegavaju huligani”, ističe Beck, koji se nada da će vlada u Berlinu prozreti “igre srpskih dužnosnika” i skrenuti im pažnju na moguće posljedice po pregovore o ulasku Srbije u EU.

Parada ponosa u Beogradu

Pitanje ljudskih prava - Parada ponosa

Parada ponosa možda neće osvijestiti narod Srbije, koji i dalje okreće glavu svaki put kada se spomenu prava onih koji su drugačiji ili podržava one koji problem rješavaju nasiljem, ali njeno održavanje “može potvrditi da živimo u jednoj državi, u kojoj se poštuju zakoni”, poručuje Dragoslava Barzut. “Čak i ako nas deset želi organizirati paradu, država nam to mora omogućiti. Jer bi trebalo živjeti u državi, u kojoj su svi jednaki.”

Većina gej aktivista ima velika očekivanja od ovogodišnje Parade ponosa, ali i nekih nastupajućih. Jer LGBT osobe i dalje žive u strahu, a to se mora zaustaviti. “Izlaskom na ulice može se napraviti važan korak ka tome da homoseksualci i lezbijke prestanu strahovati, da dobiju snagu, koja će ih ohrabriti u korištenju svojih prava, koja su sada samo na papiru“, zaključuje ova aktivistica.