Papa putnik

Pri tom je posjetio 129 različitih zemalja i područja, a najveću je misu Ivan Pavao Drugi služio 1995. godine u Manili ispred gotovo četiri milijuna vjernika.

Posljednjih godina papa Ivan Pavao Drugi praktično više nije mogao ni hodati, no ništa ga nije moglo zaustaviti da ne putuje. U zrakoplov je ulazio uz pomoć posebne platforme, do oltara su ga njegovi pomoćnici dovozili u posebnim kolicima, no on se nije dao zadržati. Doduše nakon što ga je njegov stoti pastoralni pohod u lipnju 2003. doveo u Hrvatsku, a nepunih mjesec dana i sljedeći u Bosnu i Hercegovinu, Ivan Pavao Drugi ipak je prorijedio svoja putovanja. Svojedobno se u Vatikanu prokomentiralo kako nitko nije mogao sanjati da će neki papa toliko putovati, pa ni sam papa. Providnost nekim ljudima upravo predskazuje da nešto prekomjerno čine, izjavio je stari Poljak još prije nekoliko godina, a zvučalo je to zapravo kao isprika. Jer, bilo je malo svjetovnih stvari koje je Ivan Pavao Drugi volio više od putovanja.

Ni jedan svjetski vođa nije doživljavao toliki trijumf pod vedrim nebom, uz toliko dramatičnu kulisu, zapisao je jedan od papinih biografa. No, neumorna jurnjava po svijetu priskrbila mu je međutim i kritike – isticalo se da njegovi su pohodi preskupi, previše orijentirani na medije, a ponekad su se svodili na puki spektakl. Na sve te napade Ivan Pavao Drugi uzvraćao je samouvjereno - jednog od kritičara je pitao: “Zar nisi čitao što je Isus rekao? Idi i širi evanđelje po cijelome svijetu. Zato ja obilazim svijet.”

U siječnju 1979. Karol Vojtila nije bio ni tri mjeseca na papinskoj dužnosti i već je napustio Vatikan - put ga je poveo u Meksiko i na Bahame. Ciljevi nisu izabrani –slučajno: zemlje su to gdje žive siromašni, ali istinski vjernici. Kada je u lipnju iste godine prvi puta kao papa otišao u tada još socijalističku Poljsku, napravio je zapravo pravi politički potez: upozorenje je prvenstveno bilo namijenjeno Kremlju. Milijuni su bili na nogama i papa se praktično postavio kao zaštitnik mladog demokratskog pokreta, a time je utjecao i na pad komunizma u istočnim zemljama. Ali jedna je komunistička utvrda, unatoč njegovom posjetu prije točno sedam godina, ostala do danas. Fidel Castro je tada objašnjavao zašto ni jedna druga zemlja osim Kube nije bolje pripremljena za to da shvati papin svjetonazor.

Za Ivana Pavla Drugog poseban je izazov oduvijek bio posjetiti ona mjesta u kojima su kršćanske zajednice manjina, područja koja su pogođena krizama i sukobima – tako je u svibnju 2001. tijekom posjeta Bliskom istoku došao i na Golansku visoravan. Vrhunac je međutim bio put u Izrael u proljeće 2000. godine. Odlazak u Svetu zemlju Ivan Pavao Drugi desetljećima je priželjkivao. U Jeruzalemu je tek u pratnji jedne kamere molio na Zidu plača, u skladu sa židovskom tradicijom u pukotinu je stavio pismo Bogu, s molbom za oprost za svu nepravdu učinjenu Židovima.

Za razliku od oduševljenih dočeka u većem dijelu svijeta u u Njemačkoj i nekolicini “prosvijećenih” ili vjeri stranih zemalja srednje Europe papa je nailazio na ponešto drukčiji prijam. “Zemlja Luterana” ionako je poznata kao težak teren: još u studenome 1980. kada je prvi puta bio u Njemačkoj razdragano su ga pozdravljale stotine tisuća ljudi, no u lipnju 1996., kada je došao treći puta, u Berlinu su se čuli zvižduci, a organizirane su i demonstracije protiv konzervativnoga poglavara katoličke crkve. Od tada je radije putovao u Aziju, Afriku, Bliski istok ili - u Hrvatsku.