Papa Ivan Pavao II. predvodnik ujedinjene Europe – dobitnik Karlove nagrade

Papa Ivan Pavao Drugi ovoga je tjedna u Vatikanu dobio najviše europsko odlučje – izvanrednu Karlovu nagradu. Dobitnik regularne ovogodišnje Karlove nagrade je predsjednik Europskog parlamenta Pat Cox, a preuzet će je tradicionalno na blagdan Uzašašća 20. svibnja. Karlova nagrada dodijeljuje se od 1950. godine, a dobitnici su ličnosti ili institucije koje su posebno pridonijele europskom ujddinjenju. .

Kada je karizmatični kardinal iz Krakova, Karol Woytila, u konklavi 1978. izabran za Papu ne samo da je prvi puta nakon 455 godina na Petrovoj stolici zasjeo netko tko nije Talijan, nego je to prvi puta učinio neki Slaven iz jedne komunističke zemlje. Komunizam i katipalizam u to su doba bili veliki protivnici katolicizma.

Antikomunist Karol Woytila iz vlastitog je iskustva dobro poznavao protivnika s istoka. S velikim je osjećajem iskoristio svoje mogućnosti utjecaja na još uvijek duboko katoličku Poljsku. Sve to nije toliko potreslo cijeli istočni blok, ali ga je ipak u neku ruku iziritiralo. No, Papin je utjecaj na kasniji slom komunističkih sustava u istočnoj Europi, neosporan. Siegfried Weichlein, povjesničar s berlinskog sveučilišta Humboldt napominje: ”Zaista se ne može omalovažiti uloga Karola Woytile u Poljskoj nakon 1978. godine kod osnivanja pokreta Solidarnošć, zatim formiranja zasebnog katoličkog radničkog pokreta i otpora u toj zemlji. To se možda najjasnije može uočiti u bezmjernom zgražanju sovjetske komunističke partije oko Crne Madone iz Čenstohove, poljskog Marijinog svetišta. Smijeh je komunistima – kako su mislili o praznovjeri – zastao u grlu najkasnije kada je u kasno ljeto 1980. godine i u kasnijim posjetima Pape upravo u toj spiritualnoj figuri na milijune Poljaka nalazilo točku ujedinjena i utočište političkog otpora. Crna Madona može se iščitati kao figura koja drukčija od onoga na što smo mi na zapadu naučeni - ona utjelovljuje organizacijsku energiju u otporu protiv KPSSR-a i poljskog režima”.

Prilikom svojeg posjeta Poljskoj 1979. godine Papa je milijunima svojih sunarodnjaka uputio apel: "Branite se protiv svega što krši ljudsko dostojanstvo". To je bilo vrlo blizu uplitanju u unutarnje poslove. Godinu dana kasnije radnici u Lenjinovom brodogradilištu počeli su sa štrajkom. To je rezultiralo osnivanjem prvog slobodnog sindikata u Istočnom bloku. U atmosferi poleta oko poljskog sindikata Solidarnošć Ivan Pavao Drugi katolički je socijalni nauk propovijedao kao alternativu komunizmu i kapitalizmu.

”Aktivna uloga Pape u pokretu Soldinarnošć može se opisati kao pomoć u organizaciji. Crkva je u Poljskoj uz potporu Pape stvorila mrežu antikomunističkog radničkog pokreta. Ostalo je moralna potpora. Pokušat ću to objasniti iz poljske prespektive: Radi se o moralnoj podršci da je jedan od nas Poljaka postao Papa rimokatoličke Crkve. Sve to je dovelo do rasta samosvjesti poljskog katolicizma. Motivi otpora koji su do tada bili privatni sada postaju javni", kaže Weichlein.

Sa stajališta Vatikana Ivan Pavao Drugi često se navodi kao glavni inicijator rušenja komunizma. Sam Papa nikada nije glorificirao svoju ulogu. Povijesno bi bilo korektno da se govori o njegovom doprinosu pri određivanju smjera kako prevladati komunizam i time postići ponovno ujedinjenje Europe.

”Kada ga se navodi kao inicijatora rušenje komunističke vladavine, tada moram izreći određenu rezervu. U istočnoj Europi postoji još čitav niz sasvim drugih čimbenika koji prije svega imaju veze s poviješću gospodarstva i naoružanja, ali i s nesposobnošću da se regeneriraju komunističke elite, dakle da dođe do smjene generacija. Glasnost i Perestojka donose reformističku misao u istočnom bloku i stvaraju vlastite strukture unutar KPSSR-a. Ali do tada, dakle do 1985. godine u gerontokraciji, fazi bolesnih vladara Kremlja, gdje se trebalo suzdržati s brutalnim smaknućem iz mjeseca u mjesec, u toj fazi katoličke snage su se koncentrirale, ohrabrivale i financirale, i zato je bilo neophodno potrebno razumijevanje Vatikana i prije svega samoga Pape".

Ivan Pavao Drugi ujedno je i pionir u razmišljanjima o europskom proširenju na istok. Kao prvi Slaven na Petrovoj stolici prema vlastitom shvaćanju utjelovljuje duhovno jedinstvo kršćanske Europe koja je pod utjecajem dviju velikih tradicija: zapadne i istočne. ”Europa ima dva plućna krila i diše na oba”, omiljena je slika Karola Woytile. Stoga je - i s političkom računicom - samo dvije godine nakon preuzimanja pontifikata slavenske apostole Ćirilia i Metoda proglasio apostolima Europe, svecima kojima je dodijeljena funkcija primjera. Zajedno s četiri zapadna zaštitnika oni iz vjerskog aspekta predstavljaju kulturnu i nacionalnu razolikost kontinenta, njegovu razdijeljenost i nadilaženje te podijeljenosti kroz vjeru.

Stvarna vizija i cilj Pape za Europu ostala je nedostižna: svladavanje podjele na istočnu i zapadnu Crkvu, podjele između Rima i pravoslavnih crkava. Zajednički napredak Europe Ivan Pavao Drugi zamišljao je drukčije. Neumorno je nakon pada Berlinskog zida tražio da se zemlje istočne Europe ponovno vrate svojim kršćanskim korijenima. Na ovaj poziv stanovnici istočne Europe do danas su se oglušili. Ni Papin apel da se u Europskom ustavu zapiše pozivanje na Boga u međuvremenu ne može više mobilizirati većinu. Europa je već odavno počela živjeti svoje postsekularno doba.