Papa Franjo nije sam

Iako je i njemačka javnost bila ugodno iznenađena prvim nastupima i neposrednošću pape Franje, čini se kako ovdašnji mediji jedva mogu prežaliti odlazak "njemačkog" pape Benedikta XVI. Zato se i osobito prate sve riječi i geste koje bi opravdale kritike na papu Franju, kako je izrazito konzervativan i dogmatičan, ukratko kako je to nekakav papa iz Srednjeg vijeka.

Tako i u prvim bilancama njegovog pontifikata na primjer i list Der Spiegel ističe prizor kad je na trgu pred crkvom svetog Petra jedan meksički svećenik iz ultrakonzervativne organizacije Legionari Kristovi zamolio ovog Papu da obrati pažnju na bolesnika u invalidskim kolicima kojeg je doveo. Papa bez oklijevanja stavlja obje ruke na glavu bolesnika i tone u molitvu - a bolesnik žestoko reagira, teško diše i čini se kako će povratiti. Nakon molitve, bolesnik gotovo posve nemoćan leži na naslonu kolica.

Papa iz "Srednjeg vijeka"?

Taj je prizor mnoge naveo na vjerovanje kako je Papa javno, nasred trga u Vatikanu, "posve očito" proveo egzorcizam, protjerivanje đavla iz tijela tog bolesnika. Uopće, papa Franjo se u već čitavom nizu propovijedi i obraćanja osvrnuo i na ulogu nečastivog u našem svijetu - a s tim očito europska i osobito njemačka javnost ima mnogo problema (makar se, podsjetimo, nečastivi spominje u Bibliji u brojnim prilikama).

I kod svjetovnih zadaća, papi Franji se priznaju dobre nakane - ali malo rezultata. I kada je riječ o reformi Kurije, baš kao i reformi Vatikanske banke, njemački komentatori ističu kako se jedva mogu vidjeti neke ozbiljnije promjene. Umjesto toga, kritizira se odluka ovog Pape da ne podijeli uobičajenu nagradu zaposlenicima Vatikana kad je bio izabran (stara tradicija još iz doba kad papa nije mogao biti siguran da će preživjeti neki obrok, a i Benedikt XVI. je svakome podijelio 1.500 eura), a ukinuo je i premije vodećim kardinalima.

Ipak, i skromnost i nesklonost blještavilu ovog pape teško se može shvatiti kao nekakav osoban hir Jorgea Marija Bergoglia - a ne može se shvatiti ni kao posljedica pravila Isusovačkog reda kojem pripada. Naime, mnogo od toga što papa Franjo čini i kako se ponaša može se vidjeti još u takozvanom "Paktu iz katakombi", sklopljenom još 16. studenog 1965.

Pakt biskupa iz katakombi

Zapravo, to nije nekakav osobito tajnovit pakt ili organizacija u kojoj njezini članovi, kao u katoličkoj organizaciji Opus Dei, čak imaju dužnost steći važne položaje u društvu i državi u kojoj žive. Pakt iz katakombi je zapravo potpuna suprotnost takve katoličke elitističke organizacije.

Vratimo se u studeni 1965.: Drugi vatikanski koncil se upravo primicao kraju i makar je papa koji ga je sazvao, dakle Ivan XXIII. već bio na drugom svijetu, u rimskom okupljalištu prvih kršćana se okupilo četrdesetak biskupa koji su se željeli vratiti na izvorište katoličke vjere - u duhu riječi pokojnog Pape. Sve su to bili biskupi koji su sudjelovali i na Koncilu - ali im je bilo jasno kako će se čitava Crkva teško moći odlučiti krenuti takvim, prilično radikalnim putem.

Zato su onda odlučili krenuti barem sami i vlastitim primjerom pokazati kako može postojati i nekakva drukčija Katolička crkva - siromašna Crkva. Položili su zavjet koji u 13 točaka nabraja zadaće koje su odlučili ispuniti. Tako će se "truditi živjeti kao što žive ljudi oko nas kada je riječ o stanovanju, hrani, prijevoznim sredstvima i svemu što iz toga izlazi".

Nikakvo bogatstvo, sjaj i moć

Odbijaju sve što bi bilo znak bogatstva, bez obzira koliko bili imućni. Tako će izbjegavati skupa platna i uočljive boje svojih odora, neće nositi svoje simbole iz dragocjenih metala - zlata ili srebra - nego "istinito i stvarno odgovarati Evanđelju". Oni osobno neće imati nikakvih nekretnina, čak niti račun u banci, nego će sve povjeriti biskupiji u kojoj služe. Štoviše - i tim imutkom neće upravljati oni sami, nego će se time baviti komisija laika, kako bi "mogli biti apostoli i pastiri, a ne upravitelji".

Isto tako, odbijaju da ih se zove titulama koje znače nekakvu društvenu moć i utjecaj - eminencijo, ekscelencijo - nego samo i isključivo "padre" - oče. Obvezuju se i da se prema bogatima i utjecajnima neće nikako drugačije ponašati nego kao prema bilo kome drugom, niti će poticati njihovu taštinu samo da bi prikupili milodare.

Isto tako, pomagat će kako god mogu svima koji pomažu siromašnima i onima koji teško rade, a činit će i sve što mogu da njihove (svjetovne) vlade donose zakone koji će promicati pravednost, jednakost i harmoničan razvoj svih u društvu "kako doliči dostojanstvu djece Božje".

Ne samo u svojim zemljama, nego će se truditi i "dvije trećine stanovništva" koje žive u siromaštvu u drugim zemljama pomoći kako god mogu i stalno propitivati kako oni sami žive i zavrjeđuju li činiti svoju dužnost prema Bogu. A kad se vrate u svoje biskupije objavit će svima svoju nakanu i zamoliti ih da im pomognu u ispunjavanju ovog zavjeta.

Dostojanstvo siromaštva

Potpisnici su biskupi pretežito iz Južne Amerike, ali ih ima i iz Sjeverne Amerike, Afrike, Azije i nekolicina iz Europe. Ali nije ostalo samo na četrdesetak biskupa - ubrzo je taj zavjet prihvatilo oko 500 biskupa iz čitavog svijeta. U svjetlu ovog zavjeta je onda lakše shvatiti i željezni križ kakav nosi papa Franjo - nakon krznenih kapica i rukom rađenih crvenih cipela poznatih talijanskih dizajnera pape Benedikta XVI.

Naravno, u doba nedugo nakon revolucije na Kubi i ovakav program je bio i politička "bomba" s kojom očito i danas određene strukture Katoličke crkve imaju velikih problema. Ali i izjave pape Franje o današnjem globalnom kapitalizmu i pohlepi - on bi bez oklijevanja to protumačio djelom nečastivog - onda možda dobivaju sasvim drugu dimenziju.

Jer konačno, i jedan od najpoznatijih predstavnika tog Pakta iz katakombi, izuzetno popularan brazilski biskup - i naravno, tek "dom" Helder Camara je često bio optuživan da teži nekakvoj proleterskoj revoluciji i u toj zemlji. Zato je jednom rekao: "Kad dijelim hranu siromašnima, proglašavaju me svecem. Kad pak pitam, zašto siromašni nemaju što za jesti, proglašavaju me komunistom."