1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Panični strah od nevidljive katastrofe

26. travnja 1986. godine, u sovjetskoj nuklearnoj elektrani u Černobilu došlo je do najgore moguće nesreće – eksplozije atomskog reaktora. Kao izravnu reakciju na taj događaj Gudrun Pausewang napisala je roman «Oblak», što ga je sada ekranizirao režiser Gregor Schnitzler.

Prizor iz filma «Oblak» o nesreći u nuklearki i njenim posljedicama

Prizor iz filma «Oblak» o nesreći u nuklearki i njenim posljedicama

Djelo pripovijeda o reaktorskoj nesreći u Njemačkoj i dvoje mladih ljudi koji pred atomskom katastrofom bježe iz rodnog mjesta, ali unatoč svoj bezizlaznosti iz svoje ljubavi crpe novu nadu. Dvadeset godina nakon zastrašujućeg događaja u Černobilu tema je i dalje aktualna: u Njemačkoj je 18 nuklearnih elektrana još uvijek u pogonu, unatoč političkom dogovoru o njihovom gašenju. Odavno se u vladajućoj njemačkoj koaliciji razmišlja o poništenju te odluke.

Tek što je došlo do prvog poljupca između Elmara i Hanne, već se oglasila sirena. Jer, iznad nuklearne elektrane u blizini Schweinfurta u Bavarskoj nadvio se golemi radioaktivni oblak. Što se na početku činilo poput vatrogasne uzbune, za nekoliko se minuta pretvorilo u katastrofu. Premda nije svima odmah jasno što ona znači i kako se treba ponašati.

«Ovo je kraj»

Dok jedan predlaže da slušaju «Doorse» i njihovu pjesmu «Ovo je kraj», drugima nije do viceva. Režiser Gregor Schnitzler ne dotiče se tehničkih pojedinosti tijeka nesreće. On se u prvome dijelu filma u cijelosti usredotočuje na paniku ljudi: «Načelo je bilo da ne pokazujemo katastrofu, da napetost ne usmjeravamo u tom pravcu, nego da katastrofa bude onakva kakva je bila i u Černobilu – jednostavno nevidljiva. Za mene je najvažniji bio strah od nevidljivoga.»

I Hanna juri kući, gdje je njezin mlađi brat prepušten sam sebi. Dogovoreno je da Elmar tamo dođe po njih kolima. No, Elmar se ne pojavljuje. Umjesto toga telefonom se javlja njezina majka – i to baš iz Schweinfurta – zahtijevajući od kćeri da se smjesta uputi prema najbližem kolodvoru i vlakom nestane iz zone opasnosti. Gregor Schnitzler spektakularno je prikazao strah koji ljude tjera u panični bijeg pred golemim mračnim oblakom. Osobito masovne scene ispred kao i u samome kolodvoru podsjećaju na velike hollywoodske filmove.

Opasno približavanje filma i stvarnosti

Tu je paniku na snimanju osjetila i izvrsna glavna glumica Paula Kalenberg: «Bili su to jedini dani kada sam doista pomislila kako se film i stvarnost opasno približavaju jedno drugome. To spašavanje golog života bilo je vrlo zastrašujuće.»

No, nameće se pitanje bi li se nakon reaktorske nesreće doista svi dali u bijeg. Prisjećajući se Černobila, pred očima su nam prije letargija i zaprepaštenost – osjećaj da se primakao kraj svijeta. Uostalom, kamo i da se sklone junaci priče u ovoj maloj i gusto naseljenoj zemlji? Filmska priča je htjela da spas pronađu u Hamburgu. Tamo, u bolnici, kontaminiranoj Hanni ispada kosa, ondje doživljava kako drugi ljudi umiru te iznenada opet pronalazi svog Elmara.

Jedan poljubac nije dovoljan

«Oblak» je podjednako triler i drama, ljubavni i znanstveno-fantastični film. Osim toga, Gregor Schnitzler bio je dovoljno hrabar da drugi dio filma, koji se odigrava u Hamburgu, inscenira mirnije i emocionalnije, premda time istodobno dolazi do loma u dramaturgiji. A velika ljubav koja sve pobjeđuje dobro je odglumljena, ali ipak djeluje prenapregnuto. Jedan jedini poljubac između dvoje ljudi koji se do tada nisu niti poznavali kao poveznica jednostavno nije dovoljan.

No, za 20-godišnjeg glavnog glumca Franza Dindu «Oblak» je ionako film koji u prvome redu želi upozoriti na opasnosti od atomske energije: «Mi smo odrasli bez te problematike, zbog čega se našoj generaciji lako događa da o toj temi šuti kao da i ne postoji.»