1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

"Pakt za otplatu dugova" - izlaz iz krize eura?

Njemačka vlada obično vrlo ozbiljno razmatra prijedloge takozvanog "Vijeća gospodarskih mudraca". Rijetko koji prijedlog ovih stručnjaka je vlada tako glatko odbila kao "pakt za otplatu dugova". Ali - da li je u pravu?

Griechischen Euromünzen mit Euro-Banknoten (Foto: DW) / Eingestellt von wa

Griechenland / Euro / Münzen / Euromünzen / Banknoten / Schuldenkrise

Konkretni prijedlozi o tome kako savladati dužničku krizu u Europi su rijetki. Neki prizivaju Središnju europsku banku kao posljednjeg spasitelja, ali Wolfgang Franz, šef takozvanog Vijeća gospodarskih mudraca, upozorava: "Financiranje državnih dugova preko Središnje banke spada u jedan od smrtnih grijehova koje ta banka može počiniti."

Osim toga bi se mogao povećati iznos u fondovima koji služe za stabilizaciju eura. To nije loša ideja, ali parlamenti europskih država su imali problem da usvoje i sadašnji trajni fond ESM zbog njegovog obima. Stoga se povećanje ESM-a može odmah zaboraviti.

Tu su i europske obveznice koje bi sigurno na duže staze ugušile špekulacije na burzama o propasti eura. Nažalost, kancelarka Angela Merkel je već rekla svoje: "Ne dok sam ja živa!"

Posljednja opcija

Ostaje pakt za otplatu dugova, što predlaže i Vijeće gospodarskih mudraca. To vijeće, inače, čine petorica stručnjaka za gospodarstvo, koji su ujedno i savjetnici Vlade u Berlinu. Njihova ideja predviđa da se dugovi članica zone eura koji prelaze granicu od 60 posto bruto društvenog proizvoda, prebace u zajednički "dužnički fond".

U ovom trenutku bi ti dugovi iznosili 2,3 bilijuna eura. Najveći dio toga činili bi dugovi Italije od 950 milijardi eura. Slijedila bi Njemačka s 580 milijardi. Na ovu sumu bi bile izdate zajedničke obveznice čiji bi rok za plaćanje iznosio 20 do 25 godina.

Za prezadužene zemlje bi se na taj način na tržištu odmah snizile kamate na nove kredite. To bi donijelo ogromno olakšanje Španjolskoj i Italiji. Njemačka i druge države sa solidnim financijama bi morale računati s nešto većim kamatama nego što ih plaćaju danas, što bi na neki način predstavljalo i povratak realnosti. To što trenutno plaćaju vrlo niske kamate, ustvari je jedna od posljedica dužničke krize.

Najveća prednost takvog pakta bi bila što bi države u dugovima dobile na vremenu za provođenje neophodnih reformi. Naime, da bi reforme imale učinka potrebno su godine.

S obzirom na sve ove prednosti, ne treba čuditi što ideja o novom paktu nailazi na sve više pobornika: od njemačke oporbe, preko južnoeuropskih država, pa do Francuske i MMF-a.

Skeptični Berlin

Predsjednik Njemačke središnje banke Jens Weidmann

Predsjednik Njemačke središnje banke Jens Weidmann

Zbog čega jedino vlada u Berlinu nije oduševljena? Zbog toga jer se ova ideja kosi s Njemačkim ustavom i Europskom ugovori koji predviđaju da nijedna država ne može biti jamcem za dugove druge.

To je slab argument ako se uzme u obzir da se ta odredba više puta prekršila kada su dogovoreni paketi za pomoć Grčkoj i uspostava fondova za spas eura, EFSF i ESM. Možda vlada u Berlinu procjenjuje da bi spomenuto rješenje iziskivalo velike napora da se za njega pridobiju građani, te da je jednostavnije problem riješiti angažmanom Europske središnje banke.

Predsjednik Središnje banke Njemačke, Jens Weidmann, navodi konkretan razlog zašto je protiv. On strahuje da se time zajednička jamstva za dugove uvode prije zajedničke kontrole: "Važno je da se u avanturu zajedničkih pravljenja dugova uđe tek kada se ima određena sigurnost o tom procesu. Sigurnost se može imati tek kada postoji pravo na intervenciju."

To znači da bi se države morale odreći fiskalnog suvereniteta u korist Bruxellesa. A države u dugovima to ne žele. Stoga se javlja sumnja da su one opet spremne davati brojna obećanja, ali da će njihove dugove plaćati drugi.

Ni u Vijeću gospodarskih mudraca nisu toliko naivni, tvrdi Wolfgang Franz, koji predlaže i sigurnosne mjere.

"Prvo: svaka država mora u svoj ustav unijeti odredbu o gornjoj granici državnog duga. Drugo: Otplata dugova se vrši preko posebnog poreza na nacionalnoj razini, a novac koji se tako prikupi ide direktno u zajednički fond za otplatu", kaže Franz.

"Ukoliko neka država to ne čini, onda ostale imaju pravo da joj zaplijene zlato i devizne rezerve", iznosi Franz ideju i o trećoj sigurnosnoj mjeri.

Ipak, čak i ovaj ekonomski mudrac shvaća da ni to nije jamstvo da će se sve države pridržavati dogovorenog, ali na kraju kaže: "Ako netko odbija intervenciju Europske središnje banke, odbija euroobveznice, odbija povećanje postojećih fondova, onda mora reći za što se ustvari zalaže."