1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Pakao u vojnom bordelu

14-godišnju Lee Ok-Seon oteli su japanski vojnici i strpali je u bordel. Tamo je tri godine proživljavala pakao, sve do kraja Drugog svjetskog rata. O proživljenome je progovorila tek prije nekoliko godina.

Lee Ok-Seon

Jedna od rijetkih fotografija Lee Ok-Seon iz mlađih dana

Lee Ok-Seon priča o tome kako ju je na ulici u gradu Busanu na jugoistoku korejskog poluotoka napala skupina muškaraca. Naizgled bez emocija. Dogodilo se to jednog kasnog poslijepodneva, negdje između 17 i 18 sati, prisjeća se. Zgrabili su je i ugurali u vozilo. Otpremili su ju u tzv. "mjesto za utjehu" na sjeverozapadu Kine. Lee Ok-Seon tada je imala 14 godina. Nije ni slutila da će svoju domovinu ponovno vidjeti tek skoro šest desetljeća kasnije. Kao ni to da će njezini roditelji nakon mnogo godina prestati vjerovati u njezin povratak i dati ju proglasiti mrtvom. A još je manje slutila kakve ju muke očekuju.

Lee Ok-Sean je u vojnom bordelu u pokrajini Jilin provela tri godine, sve do kraja Drugog svjetskog rata. Svakodnevno je prisiljavana na seks s japanskim vojnicima. Ova 86-godišnja starica ne želi pričati o detaljima, svoja sjećanja sažima u jednu jedinu rečenicu: "To nije bilo mjesto za ljude, to je bila klaonica." Kada to izgovara, njezin glas zvuči tvrđe. Te tri godine su obilježile cijeli njezin život: "Rat je odavno bio završio, drugi su oslobođeni, ali ne i ja."

Drugi naziv za seksualne robinje

Ovo nije bio usamljen slučaj. Točan broj djevojčica i žena koje su doživjele sličnu sudbinu kao Lee Ok-Sean nije moguće utvrditi. Bernd Stöver, povjesničar sa Sveučilišta Potsdam, za Deutsche Welle kaže kako pouzdanih brojki nema, ali da se procjenjuje da ih je bilo oko 200.000. Prema njegovom mišljenju, uvriježeni pojam "žene za utjehu" ("comfort women") stvara krivu sliku: "To je pogrešno. To su bile prisilne prostitutke."

Djevojčice i žene nisu otimane samo u Koreji koja je tada bila pod japanskom okupacijom. Žrtve su potjecale i iz drugih zemalja, recimo iz Kine, Malezije i Filipina. Na cijelom teritoriju koji se tada nalazio pod japanskom vlašću bila su otvarana tzv. "mjesta za utjehu", odnosno bordeli koji su trebali povećati borbenost japanske vojske i zaštititi žene s osvojenih područja od silovanja. Za one koje su se našle u nekom od tih "mjesta za utjehu", većinom maloljetnice, bila su to mjesta patnje. Mnoge od njih nisu preživjele. Procjenjuje se da je dvije trećine njih umrlo prije nego što je rat završio.

Japanski vojnici

"Mjesta za utjehu" trebala su povećati disciplinu japanskih vojnika i spriječiti silovanja izvan bordela

Šutnja zbog srama

"Često su nas tukli, prijetili nam, ranjavali nas noževima", prisjeća se Lee Ok-Seon. "Bile smo stare 11,12, 13 ili 14 godina i nismo vjerovale da će nas netko doći spasiti." Ona kaže da su djevojčice i žene cijelo vrijeme bile odsječene od vanjskog svijeta. "Mnoge djevojčice su si oduzele život. Utopile su se ili objesile", priča. I dodaje da je i ona u jednom trenutku pomišljala na samoubojstvo, ali da se ipak predomislila: "Najjednostavnije je reći: 'Najradije bih bila mrtva'. No neusporedivo je teže to stvarno i učiniti. To je veliki korak."

Lee Ok-Seon je preživjela rat. Nakon japanske kapitulacije u kasno ljeto 1945. vlasnici bordela su netragom nestali i njihove žrtve su odjednom bile slobodne. "Nisam znala kuda ići. Nisam imala novaca. Bila sam bez krova nad glavom, spavala sam na cesti", priča. Nije znala kako bi došla do Koreje, a nije ni željela ići tamo. Sram je bio prevelik. "Radije sam željela ostati u Kini i tamo umrijeti. Kako sam mogla ići kući? Na mojem je licu stajalo zapisano da sam 'žena za utjehu'. Ne bih više mogla mojoj majci pogledati u oči", objašnjava Lee Ok-Seon.

Prisilna prostitucija kao tabu tema

Upoznala je potom jednog muškarca koji je bio podrijetlom iz Koreje, udala se za njega, brinula se o njegovoj djeci. "Smatrala sam svojom zadaćom odgojiti tu djecu čija je majka umrla." Dok to govori, nervozno se igra prstima i dodaje: "Ja nisam mogla imati djece." Zbog spolnih bolesti poput sifilisa, koje je više puta dobivala u bordelu, nakon oslobođenja se tako razboljela da je skoro umrla. Da bi povećali njezine šanse za preživljavanje, liječnici su joj odstranili maternicu. U kineskom gradu Yanji desetljećima je živjela povučenim životom. Kaže da je suprug uvijek bio dobar prema njoj. Nasmiješivši se po prvi put, dodaje: "Inače ne bih tako dugo bila izdržala s njim."

Lee Ok-Seong na prosvjedima

Lee Ok-Seon redovito sudjeluje u prosvjedima ispred japanskog veleposlanstva

I druge preživjele djevojke i žene pokušale su nekako započeti koliko-toliko normalan život. Nisu se usudile govoriti o tome što im se dogodilo. Iz straha da će biti izolirane i da bi mogle nanijeti sramotu svojoj obitelji. Prisilna prostitucija je bila apsolutna tabu tema.

Japan se odbija suočiti s prošlošću

Tek 1991. godine je prva bivša "žena za utjehu" ispričala svoju priču. To je ohrabrilo više od 250 žena koje su doživjele istu sudbinu. One su od japanske vlade zatražile ispriku i odštetu. Od tada se pred japanskim veleposlanstvom u Seoulu svake srijede sastaju žrtve, članovi njihovih obitelji i aktivisti za ljudska prava. Oni nose transparente i izvikuju parole. No do sada nisu dobili ono što traže.

Japan i dalje odbija potpuno suočavanje s tim tamnim poglavljem svoje prošlosti, kaže povjesničar Stöver. Japanska vlada je, doduše, 1993. naručila studiju u kojoj se priznaje postojanje "žena za utjehu" i sramotna uloga japanske vojske. Uslijedile su i isprike, ali kako Stöver kaže, uvijek se radilo o pojedinačnim isprikama, ali ne i o priznavanju cijele krivice. Također nije bilo ni službene isplate odštete. Nekoliko stotina žena je obeštećeno iz jednog privatnog fonda u koji je novac uplatila vlada. No, odštetu nisu dobile sve žrtve. A vjerojatno ni neće, budući da je 2007. japanski Vrhovni sud donio odluku da nemaju pravo na odštetu.

Lee Ok-Seon

Lee Ok-Seon danas živi u svojoj domovini

I danas se još uvijek događa da, prije svega nacionalistički, političari u Japanu opovrgavaju postojanje "žena za utjehu". Ili da pogrešno predstavljaju što se dogodilo. Tako je sadašnji premijer Shinzo Abe za vrijeme svog prvog mandata u proljeće 2007. izjavio kako "nema dokaza da je na te žene vršen pritisak". Kasnije se ispričao zbog te izjave.

Sram još uvijek postoji

Lee Ok-Seon danas ponovo živi u Južnoj Koreji. Nakon smrti supruga, godine 2000., ipak je osjetila želju da se vrati u domovinu i ispriča svoju priču. Od tada živi u blizini Seoula u kući koja je namijenjena smještaju bivših prisilnih prostitutki. Ondje je po prvi put dobila psihološku pomoć. I napokon novu putovnicu.

Njezini su roditelji u međuvremenu umrli, ali joj je mlađi brat još živ. On joj je pomogao da rekonstruira svoju prošlost. A onda je kontakt zamro. Dogodilo se upravo ono čega se Lee Ok-Seon i pribojavala: njezin brat više nije htio imati veze s njom jer se sramio što je njegova sestra bila "žena za utjehu".