Otmice u Iraku - unosan posao

Među otetima su bili novinari, članovi humanitarnih organizacija i zaposlenici u inozemnim tvrtkama koje rade u Iraku. Mnogi od tih talaca su ubijeni, no većina žrtava je ipak bila oslobođena - najvjerojatnije nakon što je za njih isplaćena otkupnina, što se službeno stalno opovrgava. Otmice su u Iraku postale svakodnevna pojava. No najveći broj otetih su ipak Iračani i najčešći motiv otmice je novac.

Točnije brojke nisu poznate, ali pretpostavlja se da je u Iraku svakoga dana oteto deset do dvadeset osoba. Riječ je o Iračanima koje otimaju njihovi sunarodnjaci. Ponekad se pri tome radi o sukobima među susjedima, ili prijeporima među pripadnicima različitih plemena i religijskih skupina. No u njavećem broju slučajeva radi se i o novcu, odnosno - samo o novcu. Jednom se otmicom može zaraditi 10 do 20. tisuća eura, a ponekad čak i 100.000 . Često je dovoljna i samo prijetnja otmicom da rodbina položi novac na stol.

Stranci u Iraku izloženi su velikom riziku. Alexander Christoph je često boravio u Iraku. On je bivši suradnik humanitarne organizacije "Arhitekti za pomoć ljudima u nevolji".

"Svatko tko ima veze s Irakom upoznat je s rizicima. Svatko mora sam odlučiti pristaje li na to da se tim rizicima izlaže. Nama je poznato da je Irak jedna od najopasnijih zemalja na svijetu."

On međutim ipak vjeruje kako je nazočnost stranaca u Iraku brlo bitna:

"Ako se u Iraku nešto zaista želi promijeniti, onda stranci moraju biti tamo, a to , naravno vrijedi i za Nijemce."

No, prema službenim podacima, u Iraku više zapravo nebi smjelo biti Nijemaca koji rade u humanitarnim organizacijama. Od oko 100 osoba koje imaju njemačko državljanstvo, prema podacima Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu, radi se najvećim dijelom o Iračanima koji imaju njemačku putovnicu ili o Nijemcima koji su u braku s iračkim partnerom.

Oslobađanje otetih stranaca

Kada se radi o otetim strancima onda se, navodno, traže otkupnine u milijunskim iznosima. Za to nikada nema službenih potvrda - vlade uporno demantiraju kako su za oslobađanja talaca platile otkupninu. I inače se o okolnostima pod kojima dolazi do oslobađanja talaca teško može nešto detaljnije saznati. Razlog je taj što se ne želi odati "recept" za iznuđivanje otkupnina. Tako se i nakon završetka drame s otetim Nijemcima - Susannom Osthoff u studenom 2005, te Reneom Bräunlichom i Thomasom Nitschkeom u siječnju 2006, samo nagađalo kako je pri tome isplaćena otkupnina.

U naporima oko oslobađanja talaca u Iraku njemačke vlasti uvijek postupaju prema sličnom obrascu: središnjica je krizni stožer u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu. Njihov je najvažniji zadatak pokušaj uspostavljanja kontakta s otmičarima. U pravilu je za stupanje u kontakt i daljnje pregovore zadužen jedan posrednik. Među dvije stotine otetih stranaca od pada režima Saddama Huseina u Iraku bilo je i petero Nijemaca. Većina tih otmica završena je bez većih teškoća oslobađanjem talaca.