1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Otkud novac crkvama u Njemačkoj?

Rasipnost koja se vidjela u biskupiji Limburga je i u Njemačkoj otvorila bolno pitanje: zašto crkve dobivaju novac i od države, dakle i od vjernika i nevjernika? Doduše, to je tek djelić njihovih prihoda.

Iako bi im glavna zadaća trebala biti skrb za besmrtne duše vjernika, obje velike crkve u Njemačkoj, i katolička i evangelička su zapravo i golemi koncerni - točnije bi bilo reći, holdinzi. Velik dio njihovog prihoda dolazi od crkvenog poreza koji moraju plaćati svi vjernici, a to je oko devet milijardi eura. Već i to je nedavno otvorilo pitanje, da li oni koji ne plaćaju crkveni porez mogu primati crkvene sakramente - i tu je i svjetovni njemački sud odlučio da onaj tko ne plaća, ne može niti biti članom crkvene zajednice.

No to nije kraj prihodima crkava: one upravljaju čitavim nizom institucija za skrb, od vrtića i škola pa do bolnica i staračkih domova. Ništa od toga nije za državu i građane besplatno: kod škola država plaća troškove obrazovanja kao i kod svih drugih, a crkvenim bolnicama i staračkim domovima je također naloženo da "posluju u plusu", dakle ubiru prihode od zdravstvenog osiguranja i od umirovljenika koji žive u tim domovima. Ako oni nemaju potreban novac, onda se razlika ubire od - opet državnih, socijalnih službi.

Dobročinstvo - s tuđim novcem

Logo Caritasa

Tek djelić pomoći doista dolazi iz džepa crkve

Štoviše, čak i institucije kojima je glavna zadaća humanitarna djelatnost, objašnjava nam politolog Carsten Frerk, tek sitnim dijelom žive iz blagajne crkve: "Humanitarne organizacije Caritas i Diakonie (slična institucija Evangeličke crkve op.p.) imaju crkveni udio od dva posto. Dakle toliko plaća Crkva pa je onda legenda kako crkve čine tolika dobročinstava. One to čine, ali ne plaćaju." Ostala potrebna sredstva dolaze od donacija - i opet, golemim dijelom iz državne blagajne.

Nakon skandala u Limburgu i rasipnosti tamošnjeg biskupa Tebartza-van Elsta se u javnosti osobito postavlja pitanje oko još jednog novčanog izvora crkvama - koji direktno plaćaju država i pokrajine. 2012. je to bilo oko 460 milijuna eura koje su kroz državnu blagajnu platili baš svi građani ove zemlje, vjernici i nevjernici.

Tko još pamti Napoleonove ratove?

Napoleon

Još uvijek građani Njemačke plaćaju za - Napoleona!

Ta, takozvana "dotacija" zapravo potječe iz pradavnih vremena i doba kad je Napoleon zaplijenio sva crkvena dobra na područjima koja je zauzeo - pa tako i u Njemačkoj. Nakon poraza Napoleona početkom devetnaestog stoljeća je dio imovine vraćen crkvama, ali dio nije. Kao nadoknadu se država obavezala plaćati tu dotaciju i to je u međuvremenu potvrđeno u više sporazuma s Vatikanom.

Visina te dotacije nije ista u svim njemačkim pokrajinama, jer su na ovim prostorima i nestajale i nastajale brojne države: tek nakon toga je došlo do ujedinjenja Njemačke pod Bismarckom da bi i carstvo nestalo u Prvom svjetskom ratu. Došla je Weimarska Republika koja se i Ustavom obvezala plaćati crkvama, baš kao što je to pristala i nacistička Njemačka pod Hitlerom.

U socijalističkoj, Istočnoj Njemačkoj toga doduše nije bilo, ali zapadna, Savezna Republika Njemačka je marljivo plaća za Napoleonovu odluku sve do današnjih dana. Zato političarka socijaldemokrata Ingrid Matthäus-Maier nipošto nije jedina koja misli kako se crkvama već odavno platilo sve što se trebalo platiti i da je ova dotacija zapravo - kršenje Ustava koji nalaže strogo razdvajanje crkve i države.

Franz-Peter Tebartz-van Elst

Tebartz van-Elst je svojom velebnom novom rezidencijom u Limburgu još jednom otvorio pitanje - tko sve to plaća?

Biskupi primaju plaću - od države!

Štoviše, ona podsjeća kako se već u 19. stoljeću planiralo crkve isplatiti konačnom svotom, a činjenicu da se još i danas svake godine plaća crkvama smatra, blago rečeno, neprimjerenom vremenu. S njom se slaže i politolog Frerk koji ističe kako se već u Weimarskoj Republici tadašnjim Ustavom tražilo da se to plaćanje prekine - ali se niti jedna vlada ili političar nije usuđivao "zakačiti" se s crkvama i što je još važnije, vjernicima-biračima.

Tako ispada da država plaća čak i plaće biskupima, crkvenim namještenicima - i za održavanje i gradnju crkava i crkvenih zdanja. Na primjer, samo pokrajina Bavarska, za održavanje oko 700 crkava, iz pokrajinske blagajne plaća 40 milijuna eura. Pokrajinski ured za reviziju bilježi i stavku plaća za crkveno osoblje: dodatnih 90 milijuna eura. Problem jest, što taj novac ne odlazi svim vjerskim institucijama, nego samo onima koje su i priznate kao crkve - a to su u prvom redu Katolička i Evangelička crkva.

Daleko od toga da su te crkve u Njemačkoj siromašne. Političarka Matthäus-Maier podsjeća kako crkve spadaju među najveće zemljoposjednike u ovoj državi i kako je svojedobno izračunao list Spiegel, u njihovom posjedu je oko 6,8 milijardi četvornih metara zemlje i zemljišta. Onda dolaze još i crkve - u pravilu u središtima gradova, riznice, umjetnine... Sve u svemu, nagađa se kako je ukupan imetak dvije glavne crkve u ovoj zemlji negdje oko jednog bilijuna (milijun milijuna!) eura.

Kovčeg relikvije Sveta Tri Kralja na oltaru katedrale u Kölnu

Koliki je imutak crkava? To je doista teško procjeniti jer su neke dragocjenosti, baš kao i nekretnine - upravo neprocjenjive.

Koliko crkve doista imaju novaca?

Kad kažemo "nagađa", to je drugi, još veći problem i zato se niti crkve ne može uspoređivati s koncernima i holdinzima. Naime, svjetovne institucije su obvezne objaviti svoju imovinu i način kako je troše. Crkve - ne, čak i kada je riječ o plaćama crkvenih namještenika, crkve su si izborile pravo da o tome odlučuju kako ih je volja i izvan svih sindikalnih sporazuma.

Takva netransparentnost osobito ljuti političarku Matthäus-Maier. "Samo dotacija pokrajine Sjevernog Porajnja i Vestfalije iznosi šest milijuna eura. Ali koliko od toga onda odlazi kao plaća kardinalu Kölna Meisneru, to ne zna nitko u državnim institucijama." Uopće, ona smatra da je dosta tog "posebnog statusa" crkava i kako su i one, kao javne institucije, obavezne objaviti koliko zarađuju i kako troše novac.

Opet, malo je političara koji su i danas spremni "istjerati na čistac" poslovanje crkava, mada je rasipnost u Limburgu polako počela utjecati na opće raspoloženje. S druge strane, neke biskupije doista jesu već objavile svoje poslovne knjige - u Hamburgu, Essenu, Münsteru i Speyeru. Ali to je tek djelić biskupija u ovoj zemlji.

Preporuka uredništva