Otišao arhitekt višestranačja u Hrvatskoj

Ako ne ranije, za Ivicu Račana u ondašnjoj Jugoslaviji čuli su svi 23. siječnja 1990. na izvanrednom 14. kongresu SKJ, kada je «prihvatio loptu» Slovenaca koji su odlučili prekinuti političku farsu što se odigravala u Sava centru te su napustili Beograd. «Za nas delegate 14. izvanrednog kongresa iz Slovenije ovaj kongres se približio kraju», izjavio je slovenski delegat Ciril Ribičić, a Račan je uz ostalo objavio: «U novonastaloj situaciji ne vidim drugoga nego da predložim, u ime najvećeg broja delegata iz Saveza komunista Hrvatske, da kongres prekine s radom.»

SDP-ovac Celestin Sardelić, prisjećajući se tih dana, ističe kako su članovi SKH tim činom iskazali svoju demokratsku poziciju i onemogućili Miloševića da od «bitno okrnjenog, mogli bismo reći amputiranog federativnog načela konstitucije i političke organizacije posve otvoreno i bahato, ali i providno pokuša ostvariti svoju političku hegemoniju». Sardelić je, uz još nekoliko političara novoga vala unutar SKH, bio glavni zagovornik i pokretač višestranačja u Hrvatskoj, što se kasnije pripisuje Račanu.

Socijaldemokrati, a ne «komunjare»

SKH postaje Socijaldemokratska partija – stranka demokratskih promjena, no novo ime početak je korijenite reforme stranke koja se ozbiljno htjela riješiti prišivka da je riječ o «bivšim komunjarama». Skupina oko Ivice Račana, koja je čvrsto stala u obranu Hrvatske i opstojnosti hrvatske države, ustrajala je na legitimnosti i mirno predala vlast izbornim pobjednicima s Franjom Tuđmanom na čelu, SDP ulazi u vladu demokratskog jedinstva, njihovi kadrovi – Martin Špegelj i Sveto Letica – ulaze u vojni vrh…

Vrijeme je to, kako svjedoči Zdravko Tomac koji se kasnije udaljio od Račana, kada su iz stranke otpadali oni koji su uz nju bili 1990. godine – saborski zastupnici srpske nacionalnosti i mnogi drugi: «SDP se tada mijenjao od jedne jugoslavensko-komunističke stranke u socijaldemokratsku stranku.» Odbijaju priključiti se ujedinjenoj ljevici, mnogi mu ne zaboravljaju što je HDZ nazvao strankom opasnih namjera, a sve to je imalo i svoju cijenu – na izborima 1992. socijaldemokrati su jedva prešli izborni prag. Ipak, ustrajnost se isplatila.

Od izolacije do zemlje miljenice

«Račan je svojom taktičkom politikom, mudrošću, umjerenošću postupno dokazivao hrvatskom narodu da to nije više komunistička stranka, nego da je to socijaldemokratska, hrvatska, moderna stranka», ocijenio je Tomac.

Krajem 90-ih Račan počinje okupljati partnere koji će mu pomoći da 3. siječnja 2000. skinu HDZ s vlasti. Koalicija s HSLS-om i suradnja s HSS-om, HNS-om, IDS-om i LS-om dovodi ga na čelo hrvatske vlade. Sedmi premijer od stjecanja hrvatske neovisnosti, obraćajući se novinarima, uz ostalo je izjavio: «S nama ne počinje svijet, niti povijest, ni s mojom vladom na čijem sam čelu. Ja ću sasvim sigurno s kolegicama i kolegama u mojoj vladi nastojati sačuvati ono dobro što je prethodna vlada činila.»

No, istodobno najavljuje ozbiljne reforme. Pritom, zamjeraju mu danas, nije se obračunao s ratnim profiterima i nije raskrinkao dvojbeno provedenu privatizaciju. Pa ipak, Ivica Račan je, nesumnjivo, zemlju koja je u Tuđmanovo doba praktično bila u izolaciji i pod sankcijama, pretvorio u miljenicu Bruxellesa. Vrijeme je to kada socijaldemokrati vladaju u većini europskih zemalja i Račan stječe njihovu nesebičnu podršku. Tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder jedan je od onih koji je među prvima javno pružao podršku Hrvatskoj na njezinom putu prema Europskoj uniji.

Račanov pad zbog Haaga

«Pod vodstvom premijera Račana ova je zemlja postala oslonac stabilnosti u regiji, a to je izuzetno važno ne samo za Hrvatsku, već i za širu regiju i za Europu», rekao je Schröder krajem listopada 2003. u Zagrebu. Bilo je to vrijeme kada se Račanova vlada zbog haaške optužnice protiv generala Ante Gotovine nalazila pod dvostrukim pritiskom: domaće javnosti s jedne strane i međunarodne zajednice s druge, koja je napredak Hrvatske prema Europi neskriveno uvjetovala Gotovininim izručenjem. Riječi njemačkoga kancelara zvučale su stoga poput melema na ranu: «Te dvije stvari moraju se odvojiti jedna od druge. Ja uopće ne dvojim: Hrvatska surađuje s Međunarodnim kaznenim sudom, ali izručiti se može samo nekoga koga se ima. A koga nemate, njega ne možete ni izručiti.»

Račan je spremno dočekao da se rasprava o haaškoj optužnici protiv generala Gotovine, nakon splitske rive, pokrene i u Saboru: «Dozvolite mi da kažem i to otvoreno, daleko lakše je bilo stvarati gužvu povodom optužnice protiv generala Gotovine, nego sagledati zašto je do toga došlo, a nije trebalo doći.» Račan je bio duboko uvjeren u to da optužnice ne bi ni bilo da se Gotovini sugeriralo ili dopustio obavijesni razgovor s haaškim istražiteljima: «Ja očekujem da akteri koji su za to odgovorni o tome nešto kažu i preuzmu na sebe dio odgovornosti za taj tok stvari.» No, zbog Haaga puca veza s Budišom, koalicija sve više slabi i Ivica Račan i SDP krajem 2003. gube vlast.

Autocesta kao spomenik

Teško da će se Ivici Račanu dizati neki spomenici – dovoljno će biti što će ga zbog jednog projekta, vjerojatno, spominjati mnogi. U prvoj godini njegova mandata pala je odluka 3+3+3: u tri godine izgraditi autocestu od Zagreba do Splita, u koju će se uložiti tri milijarde maraka, i kojom će se, uz dopuštenu brzinu do odredišta stići za tri sata. «Dalmatina» je završena za Sanaderova vremena, no otvaranje nije moglo biti bez Ivice Račana.

On je tom prilikom uz ostalo izjavio: «Želim također reći da je ova autocesta dobar primjer što se može napraviti ako znamo što hoćemo. Hrvatska je mala zemlja, a napravila je velik projekt, i u europskim razmjerima, kvalitetno i brzo. Pitanje je jesmo li u stanju izvući sve pouke zašto je to bilo moguće. Da, bilo je moguće, jer se znalo što se hoće, jer smo zbližili, zbili zajedničko htjenje, jer je bila dobra koordinacija, jer smo vjerovali u vlastite sposobnosti, jer je svatko na tom projektu radio kvalitetno i u roku svoj dio posla. Ako budemo znali izvući te pouke i dalje, bit će dobro za sve nas, za građane Lijepe naše.»

U svojoj političkoj oporuci, u ostavci koju je dao kada se počeo boriti za vlastiti život, Ivica je Račan svojim prijateljima, drugaricama i drugovima poručio kako je ponosan na vrijednosti – moral, rad, poštenje i toleranciju – koje su SDP-ovci neizbrisivo ugradili u politički život Hrvatske. Ivica Račan u svakom slučaju.