1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Otimanje zaboravu progonjene glazbe

Christoph Richter12. ožujka 2008

Nije samo likovna umjetnost, nego je i glazba bila izložena teroru nacionalsocijalista između 1933. i 1945. godine. Mnogim istaknutim umjetnicima zabranjeni su nastupi, mnogi su završili u logorima smrti.

https://p.dw.com/p/DNHk
Schwerin, dvorac
Schwerin, dvoracFoto: J. Pohland

Tragično je posebno da su mnogi od tih umjetnika do danas zaboravljeni, da se jednostavno za njih ne zna. Nešto protiv zaborava htio bi učiniti Konzervatorij u Schwerinu koji je skupio note, rukopise i partiture glazbenika koje su progonili nacisti. Taj arhiv je nazvan Centrom protiv proganjane umjetnosti.

Progoni su uništavali zdravlje

Aldo Finzi je talijanski kompozitor iz stare židovske obitelji iz Milana. Smatran je jednim od najvećih mladih glazbenika svoga vremena. Sve dok ga nacisti nisu počeli progoniti i dok ga nisu otjerali u ilegalu. Ekstremni psihički i fizički napori oslabili su njegovo zdravstveno stanje da je 1945. umro od srčanog udara. Finzi je do danas ostao nepoznat. Sad ga Konzervatorij u Schwerinu vraća u svijest javnosti.

„Kompozitor Aldo Finzi, kojega nitko ne pozna, zapravo je ovdje u Schwerinu prvi put dobio izuzetno veliku pozornost, tako što smo izveli brojna njegova djela. Njegov sin Bruno Finzi stavio nam je na raspolaganje kopije kompozicija“, priča pijanist Volker Ahmels.

Najrazličitiji glazbeni smjerovi

To nije jedini slučaj, zna Ahmels, jedan od inicijatora projekta i angažiran borac protiv zaborava. Do danas se ne zna koliko je kompozitora i drugih glazbenika progonjeno u vrijeme nacizma. Još uvijek su brojna djela izgubljena. U arhivu u Schwerinu nalazi se 400 djela od 50 kompozitora.

Skupa s povjesničarom glazbe Birgerom Petersenom i francuskim kompozitorom Philippeom Olivierom Volker Ahmels vodi Centar za progonjenu umjetnost u Konzervatoriju u Schwerinu. Cilj je vratiti u javnost glazbenike koji su bili žrtve nacističke strahovlade.

Učenici u razredu s učiteljem
Učenici u razredu s učiteljemFoto: picture-alliance/dpa

„Spektar glazbe je vrlo širok: jazz, šansone, operete. Ima vrlo avangardnih djela, što bi se danas nazvalo novom glazbom. Ima puno stvari koje su u romantičnom duhu. Ne može se reći, progonjena glazba zvuči ovako ili onako. To je vrlo različito“, kaže Jennü Swensson, švedska suradnica Projekta.

Spašavanje velikoga bogatstva

Naglašava da je potraga za glazbenim notama ili starim gramofonskim pločama mukotrpan posao. Jer, od mnogih kompozitora jednostavno nije ostalo pisanih dokumenata, a pogotovo ne snimaka. Tako su suvremenici ili nasljednici najvažniji izvor. Suradnici centra zahvalni su za svaku informaciju.

„To su stvari koje se jako doimaju. Zato mislim da je to tema koja će dirnuti mnoge ljude. Kad se sluša tu glazbu, čovjek osjeti koje vrijednosti su mogle nestati, koje je to bogatstvo i danas.“

Arhiv odaje priznanje i interpretatorima. Primjerice, Edithi Kraus, rođenoj 1913. godine. Ona je jedna od rijetkih preživjelih suvremenica. Početkom prošlog stoljeća ona je bila čudo do djeteta. S jedanaest godina je već nastupala kao solistica s Karlsbadskim orkestrom. 1926. roditelji su ju poslali na studij u Berlin, kod jednog od najuglednijih kompozitora Arthura Schnabela. Nakon toga je započela karijeru kao koncertna pijanistica. Dok nacisti nisu okončali njezinu putanju. Danas ona živi u Jeruzalemu.

Mladež kroz glazbu osjeti povijest

Volkeru Ahmelsu je osobito stalo do mladeži. Jer, smatra da ona tek kroz glazbu može pronaći opipljiv put do povijesti:

„Uključujemo mlade gimnazijalce koji ne moraju imati glazbeno obrazovanje. I oni se bave kompozitorima, što je fantastična stvar. To je prije dvije godine dovelo do krasnog uspjeha kod istraživanja povijesti Izzija Fuhrmanna, jednog zaboravljenog violinista i dirigenta. Njegov život je tako fantastično obrađen da je iz toga nastala izložba, koja je pokazana čak i u Los Angelesu.“

Iza svake note se krije život, iza svake harmonije jedna priča. I tek kad zamuknula djela zaboravljenih kompozitora nađu put do javnosti, do sklonog slušatelja, tek tada prestaje zaborav.