1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Opasne priče o Gavrilu Principu

Od guslarske poezije do repera, od filmova do kazališnih predstava: lik i djelo Gavrila Principa neprestana su inspiracija umjetnicima s prostora bivše Jugoslavije. Pritom su djela o Principu u pravilu ideološki obojena.

Mladić iz Obljaja kod Bosanskog Grahova tako je, ovisno o vizuri autora, borac protiv tiranije i za slobodu južnih Slavena ili srpski nacionalist, odnosno revolucionar ili naivni zanesenjak. Na današnji dan, dok u glavnom gradu Bosne i Hercegovine okupljeni europski političari obilježavaju stogodišnjicu događaja koji je poslužio kao povod Prvom svjetskom ratu, na berlinskom se Sveučilištu Humboldt održava konferencija pod nazivom „Art mocking history“ („Umjetnost se ruga povijesti“). Tema su upravo umjetničke interpretacije Principova života. Miranda Jakiša profesorica s tamošnjeg Instituta za slavistiku za Deutsche Welle kaže da narativi o Principu uvijek nose potencijal opasnosti te pokazuju kako povijest može biti podložna promjenama i reinterpretacijama.

Vječito pitanje: heroj ili terorist

„Na postjugoslavenskim prostorima taj se narativ transformirao, od općejugoslavenskog heroja do srpskog nacionalista i terorista. To je dovoljno da uzdrmate same temelje. Čim odaberete jednu od mogućnosti – ideju jedinstva ili stigmatizaciju čitave etničke grupe kao ubojica, dolazite na tanak led. Gavrilo u umjetnosti može biti prikazan kao ikona odlučne borbe i spremnosti da se umre za vlastite ideale, kao što to do neke mjere intendira Srbljanović, dok Toma Marković i Sreten Ugričić pokazuju kako je opasno kada društvo glorificira nasilna ideološka djela“, govori Jakiša. Dodaje da dekontekstualizacije i dehistorizacije Principa, na primjer, kada se njegov čin izjednačava sa zločinima bosanskih Srba, ili kada se on proglašava srpskim herojem, znače njegovu zloupotrebu. Književnost se produktivno bavi tim pitanjima.

Jugoslavenska ideja – plod naivnosti Hrvata i Srba

Plakat berlinske konferencije o Gavrilu Principu

Plakat berlinske konferencije o Gavrilu Principu

Beogradski filmski kritičar i redatelj Ivan Velisavljević govori o tri filma snimljena u socijalističkoj Jugoslaviji. Premda je ideja Principovih pucnjeva kao simboličkog početka jugoslavenskog nacionalnog oslobođenja, ujedinjenja te socijalne revolucije prisutna u svim filmovima, ona postaje sve slabija kako se približavao raspad države. Hadžićev „Sarajevski atentant“ iz 1968. tako korištenjem usporedne montaže povlači jasne paralele između partizanske borbe protiv njemačkih okupatora te atentatata na Franza Ferdinanda, pa politička poruka ne može biti direktnija. Sedam godina kasnije Bulajić sarajevske događaje prikazuje u ključu pustolovne melodrame. Do najveće promjene u odnosu na dotadašnju interpretaciju dolazi u filmu Nikole Stojanovića „Belle Époque ili Poslednji valcer u Sarajevu“, snimanom 1990. no dovršenom tek 2007. godine. U jednoj sceni, kao posljedica hrvatsko-srpske ljubavi rađa se jednooka beba, koja u ruci drži natpis „jugoslavenska ideja“. Poruka: sama Jugoslavija je čudovište koje su stvorili naivni Srbi i Hrvati. „Priča Gavrila Principa i Mlade Bosne tu je samo dio samoreferencijalne filmske igre, revolucionarni pogledi su otpisani, a politika je prikazana kao konfuzni sklop paranoje, urota i naivnosti. Ne treba nas iznenaditi da su se slični procesi odvijali i u jugoslavenskom društvu“, zaključuje Velisavljević u tekstu svog izlaganja.

I „Baja Mali Knindža“ ima nešto za reći o Principu

Za Vedranu Madžar, koja govori o glazbi, ključno pitanje glasi: Tko i u koje svrhe prisvaja heroje? Obično se to radi, kaže, u doba krize ili reuspostavljanja društveno-političkog poretka, od strane onih koji žele ojačati vlastiti legitimitet. „Ipak, ne vjerujem da su jasne promjene portretiranja Gavrila Principa tijekom vremena posljedica direktnog transfera ideologije u glazbu.

Vedrana Madžar

Vedrana Madžar

Odnos proizvodnje ideologije i umjetničkih reprezentacija mnogo je kompleksniji, iz jednostavnog razloga: ni ideja heroja niti muzička umjetnost te industrija nisu stabilni i nepromjenjivi koncepti“, kaže Madžar za DW te dodaje: “Glazba i umjetnost mogu jačati ideološke društvene imperative, ali mogu ih i problematizirati te potkopavati, gradeći narative suprotstavljene dominantnim“. Osim guslanja, sevdalinke u izvedbi Safeta Isovića te skladbe rap-sastava „Kragujevački odred“, tu je i Mirko Pajčin, odnosno „Baja Mali Knindža“. Turbofolk pjevač iz Kninske Krajine devedesetih je potpaljivao stihovima poput „Ja ne volim ljude te, koji vole HDZ, to su neka tužna lica, j... ih šahovnica“ ili „Hvala ti Arkane, bog ti dao sreće, Bjeljina te nikad, zaboravit neće“ te slavio Ratka Mladića. U pjesmi o Principu, pak, enigmatski prešućuje kome bi „zbog Krajine i spaljenih sela“ Gavrilo danas ispalio „metak usred čela“.

Borci za socijalnu pravdu

Dramaturginja, spisateljica i kazališna kritičarka Olga Dimitrijević analizira drame „Mali mi je ovaj grob“ Biljane Srbljanović te „Zmajeubice“ Milene Marković, i njihove inscenacije, i bavi se time kakva politička značenja otvaraju ti komadi, napominje, vjerovatno neovisno od namjera njihovih autorica. „Što nam govori to da su Princip i Čabrinović portretirani sa svim našim simpatijama na njihovoj strani, i jasno istaknuta paralela s ubojstvom Zorana Đinđića i kontinuiranim djelovanjem tajnih službi? Da li onda jugoslavenstvo atentatora gubi smisao uslijed velikosrpskih manipulacija? Ako je metak koji je ubio Ferdinanda isti onaj koji je ubio Đinđića, slijedi li iz toga da se na nekoj razini izjednačavaju motivi različitih političkih ubojstava i njihovi ubojice“, kaže Dimitrijević za Deutsche Welle.

Olga Dimitrijević

Olga Dimitrijević

Za razliku od Biljane Srbljanović, koja je mnogo puta naglašavala činjenice da su se atentatori na sudu izjašnjavali kao „Srbo-Hrvati“, kod Marković su oni Srbi. „Međutim, oni su tu daleko od eksponenata velikosrpske politike, već ljevičari koji čitaju Trockog i Kropotkina, a atentat nije plod manipulacije nego njihove želje za slobodom i idejom socijalne pravde, što su ideje koje će jugoslavenskim komunistima i partizanima biti neke od ključnih za stvaranje socijalističke Jugoslavije i emancipatorski nalet koji je tada uslijedio“, zaključuje.

Za kraj: Jakiša i u današnjem sarajevskom obilježavanju stogodišnjice atentata vidi i elemente neokolonijalnog europskog pristupa BiH. „Šalju novac europske unije i orkestar iz Beča, kao da je riječ o razvojnoj i kulturnoj pomoći Trećem svijetu. Sredstva su se mogla potrošiti na manje simboličke probleme, ili na fokusirane znanstvene konferencije, kakve Bosna zaslužuje, a ne one koje služi konsolidaciji Europe. Rat nije proglašen u Sarajevu“, zaključuje.

Preporuka uredništva