1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Opasna energija s pritoka Save

Kod rijeka se može reći da kad čovjek želi postati njihov gospodar, onda one postaju opasne sluge. Hidroelektrane, nasipi, isušivanje močvara... I ekološki je to katastrofa, a i poplave su onda češće.

Katastrofalne poplave Save i njezinih pritoka u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj prošle godine skrenule su pažnju i na jednu činjenicu mimo osnovne meteorološke pojave golemih količina oborina u kratkom vremenu. Riječ je o ekološki nepravilnom tretmanu vodotoka u rasponu od njihove energetske eksploatacije do održavanja riječnih korita i nasipa. Ali upravo hidroenergija predstavlja intenzivnu suvremenu orijentaciju Republike Srpske, entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine, na većini tih pritoka.

Krajnje bi nekorektno i štetno bilo načelno dovoditi u pitanje ma čije razvojno pravo na vlastite prirodne resurse. Ipak, u ovom su konkretnom primjeru posrijedi efekti koji nadilaze entitetske i državne granice: radi se o ekosustavu koji ne poznaje okvire nacionalnih ekonomija, kao što je pokazala i lanjska poplava. I hidroenergetskoj gradnji moguće je pristupiti s poštivanjem takvih datosti, no određena razmišljanja pokazuju kako se o tome ne vodi dovoljna briga.

Brine i držanje hrvatskih vlasti o tom problemu, naročito imamo li na umu benevolentna stajališta Hrvatske elektroprivrede u odnosu projekata RS-a na Neretvi i Trebišnjici, rijekama Jadranskog sliva. Na Savi su najbliže gradnji u novijem vremenu bile hidroelektrane u zagrebačkom dijelu toka, no to je zasad obustavljeno.

Ušće Bosne u Savu

Osobito nakon što se rijeka Bosna pripoji Savi kod Šamca se i Hrvatske tiče, što namjerava Republika Srpska.

Okoliš trpi od interesa i profita

U ime bosanskohercegovačke ispostave međunarodne ekološke organizacije World Wildlife Fund for Nature (WWF), voditelj projekata Zoran Mateljak rekao nam je da se ta udruga generalno ne protivi izgradnji hidroelektrana, ako su takvi planovi u skladu s modernim standardima i odgovarajućim EU-direktivama.

„Nažalost, to je u BiH vrlo rijetko slučaj. Uglavnom investitori i planeri vade projekte iz 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća te ih, onakve kakvi su tad zamišljeni, nastoje realizirati danas“, svjedoči Mateljak. A ne treba zanemariti utjecaj graditelja, često inozemnih energetskih kompanija s jakim lobističkim potencijalom.

Ističu se pritom i drastično loše studije procjene utjecaja na okoliš pa se vjerojatno može govoriti i o klijentelizmu, što je uostalom česta primjedba ekologa i u Hrvatskoj. Zoran Mateljak smatra da bi dokazano kompromitiranim izrađivačima studija trebalo dosljedno i sustavno oduzimati licence. „Također, potrebno je odrediti područja rijeka na kojima je zbog prirodnih vrijednosti neprihvatljiva gradnja hidroenergetskih objekata, kako ubuduće ne bismo gubili vrijeme i resurse na planiranje gradnje na lokacijama kao što je u novije doba bio na primjer Nacionalni park Sutjeska“.

Nacionalni park Neretva

Čak i nacionalni park nije prepreka za nove-stare planove eksploatacije voda.

Vade se besmisleni planovi iz prošlosti

Moderni poželjni odnos prema rijekama, kao i problem neprimjerene regulacije utvrđen je i na prošlogodišnjoj konferenciji Europske unije u Bruxellesu na temu poplave u spomenutim trima zemljama. U kampanji koja bi trebala promijeniti praksu nabolje sudjeluju i zemlje u okviru takozvane ETNAR projekta, a udruge-članice kojeg su i Zelena akcija iz Hrvatske te Centar za životnu sredinu iz Bosne i Hercegovine. Nataša Crnković, predsjednica ove bosanskohercegovačke organizacije sa sjedištem u Banjoj Luci potvrdila je za DW da u toj zemlji vlada ekspanzija planova za gradnju brojnih manjih i većih hidroelektrana, no bez kriterija za odabir onih rijeka na kojima to neće biti štetno.

„Planira se gradnja na rijekama Sutjeska i Hrčavka u srcu najstarijeg nacionalnog parka u BiH“, rekla nam je Crnković, „ali i na rijekama Neretvi, Uni, Sani, Ljutoj i Vrbasu koje imaju izuzetnu važnost kao izvori pitke vode i međunarodno su priznati centri biološke raznovrsnosti“. Ona kaže da se hidroelektrane promoviraju kao obnovljiv izvor energije, ali sve češće se to preispituje i negira zbog dokazanog ogromnog utjecaja na kanjonske sisteme, na promjenu mikroklime i na pogoršanje kvalitete vode. Posebno je varljiva pretpostavka da one pomažu u obrani od poplava: „I lani se pokazalo da su hidroelektrane pri visokim vodama beskorisne, čak opasne“.

HE Rama u BiH

Hidroenergija možda jest 'čista', ali nipošto nije bezopasna: za okoliš, za prirodnu raznovrsnost i na koncu i za čovjeka.

Ostaviti "krive Drine" na miru

Zagovarajući istinski obnovljive izvore kao što su energija sunca i vjetra, Nataša Crnković poručuje da rijekama treba ostaviti više prostora. Jer što se više prirodno kreću, slobodno vijugaju i oblikuju svoje obale te same stvaraju nanose, one su manja prijetnja čovjeku koji to uzima u obzir i ne nastoji isključivo zauzdati vodotok radi svoje materijalne dobiti. Značajan element su močvare kao najbolji prirodni kapaciteti za navale obilnijih padalina. O svim tim činjenicama trebala bi inače računa voditi i takozvana Savska komisija, međudržavno tijelo zemalja koje dijele tu rijeku.

Jagoda Munić iz hrvatske Zelene akcije ima dojam kako vlasti u Hrvatskoj malo što čine i na nacionalnoj razini i da ih ne zanima previše što se čini s rijekama u susjednim zemljama. U svakom slučaju, čini joj se da njena udruga čini i više nego vlada u Zagrebu: „Naša udruga surađuje s organizacijama iz BiH na sprečavanju budućih gradnji na rijekama. O tome smo nedavno izdali zajedničke smjernice s naglaskom na smanjenje šteta od poplava i prijedlogom sudjelovanja javnosti u procjeni potreba za izgradnjom novih elektrana“, kaže voditeljica Programa zaštite prirode u Zelenoj akciji.

Utjecaj ekološkog razmišljanja ipak se zasad čini slabašnim ako je tu prisutan i ekonomski interes. „Vlade naših zemalja trebale bi težiti multidisciplinarnom pristupu i dugoročnom zajedničkom planiranju, detaljno preispitujući kumulativni efekt planiranih elektrana, podizanja nasipa i drugih promjena prirodnog stanja rijeka na nivou čitavih slivova“, drži predsjednica Centra za životnu sredinu. U suprotnom, ona zaključuje da bi se mogli ponavljati neželjeni efekti koji vode narušavanju okoliša. A tek tako naše rijeke postaju opasne i za ljude i njihova naselja.