1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Omarska i nastavak etničkog čišćenja

Prijedorske udruge bošnjačkih žrtava srpskih koncentracijskih logora obilježavaju godišnjicu zatvaranja logora Omarska kod Prijedora. Preživjeli traže pravdu, ali i pravo na dostojno obilježavanje godišnjice.

21 godina je od raspuštanja logora Omarska kod Prijedora, kroz čiji je sustav, zajedno s ostalim logorima u blizini, prema podacima nevladinih udruga u BiH, u ratu 1990-ih godina prošlo oko tri tisuće građana Prijedora nesrpske nacionalnosti (uglavnom Bošnjaka i Hrvata). Sve torture logora Omarska, Keraterm i Trnopolje prošao je Sudbin Musić iz prijedorskog sela Čarakovo koji se i danas s jezom sjeća tih dana.

„U Prijedoru ste tri puta morali biti sretni da preživite. Prvi put tijekom etničkog čišćenja sela, zatim da preživite koncentracijski logor i nakon toga deportaciju u neke druge centre. Ja i moja porodica preživjeli smo masakr u mom selu, osim moga oca koji je strijeljan. Deportirani smo iz Trnopolja . S 18 godina imao sam 43 kilograma, a visok sam 178 cm. Možete misliti na što sam sličio i kako nam je bilo“, priča Musić.

Sudbin Musić

Sudbin Musić

Svakodnevno mučenje

Većina ljudi koji su preživjeli logore ostali su u inozemstvu i tamo nastavili život sa svojim obiteljima. Neki od njih vrate se tijekom ljetnih mjeseci na godišnji odmor ali i kako bi prisustvovali obilježavanju stradanja nesrpskog stanovništva. Jedan od njih je Midho Fazlić iz Nizozemske koji svake godine prisustvuje obilježavanju stradanja prijedorskih Bošnjaka. „Zajedno sa 70 susjeda pokupili su nas i odvedeni smo u logor Keraterm gdje najvjerojatnije nije bilo mjesta i onda su nas prebacili u Omarsku. Tu sam bio do zatvaranje odakle sam prebačen na Manjaču. Preživio sam sve moguće torture. U Omarskoj je svaki dan bilo mučenja, skoro svaki dan je oko 20-30 ljudi nestajalo. Iz tzv. 'bijele kuće' su svaki dan izbacivani leševi.“

Fazlić je danas u Nizozemskoj, prošao je i medicinsko liječenje zbog trauma koje je preživio. Oporavlja se i vjeruje da će odgovorni za zločine doći pred lice pravde. „Svaki dan kada smo tu odlazimo u Prijedor gdje susrećemo neke od tih stražara koji su bili u Omarskoj ili Keratermu, a koji hodaju po gradu. To je težak osjećaj i pitaš se ima li ikakvog zakona za te ljude.“

Vrijeme kada su ljudima činjene neljudske stvari

Zatvorenici u srpskom koncentracijskom logoru kod Prijedora

Zatvorenici u srpskom koncentracijskom logoru kod Prijedora

Područje nekadašnjeg logora Omarska danas je u vlasništvu kompanije Arcelor Mittal koja se bavi preradom željezne rude. Svake godine bivši logoraši moraju tražiti posebno odobrenje od ove kompanije kako bi na nekoliko sati posjetili nekadašnje prostorije u kojima su bili zatvoreni. Među bivšim zatvorenicima bio je i Mirsad Duratović koji je imao samo 17 godina kada je odveden u logor Omarska. „Nakon zatvaranja logora Omarska prebačen sam na Manjaču, a potom u Trnopolje. Logor Omarska treba ostati svjedok jednog vremena kada su se ljudima činile neljudske stvari. To je dovoljno da se kaže."

Logor Omarska kao i ratni logori Keraterm i Trnopolje, osnovani su odlukom srpskoga kriznog štaba prijedorske općine 26. svibnja 1992. godine, a prema nepotpunim podacima kroz njega je prošlo više od tri tisuće osoba nesrpske nacionalnosti, a oko 700 ih je ubijeno. Dio njih ubijen je na Korićanskim stijenama, a dio je podlegao torturama u logoru. Obitelji već godinama bezuspješno od općinskih vlasti Prijedora traže dozvolu za izgradnju spomenika na mjestu logora Omarska.

Odavanje počasti ubijenima na Korićanskim stijenama

Odavanje počasti ubijenima na Korićanskim stijenama

Nastavlja se tiho etničko čišćenje

„Etničko čišćenje se nastavlja, vi nemate više u pojedinim mjesnim zajednicama sa pretežno bošnjačkim stanovništvom ni jednog prvačića. Nema priznavanja statusa žrtve i bar da možemo obići ta mjesta gdje su ljudi izgubili najmilije. Mi obilježavamo 22 godine od početka raspuštanja najzloglasnijeg koncentracijskog logora na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata, gdje ništa ne svjedoči onom što se dogodilo 1992. godine. A to mjesto je danas u vlasništvu najvećeg svjetskog proizvođača željezne rude na svijetu“, zaključuje Musić.

Preporuka uredništva