1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Odraslo doba 3D-printera

Michael Marek | Urlike Henningsen
21. travnja 2018

Isprva su 3D-printeri bili igračka, onda korisno pomagalo ako vam je trebao recimo držač retrovizora za vaš Opel iz 1972. Ali sad je i industrija otkrila što oni mogu i Njemačka je tu među prvima na svijetu.

https://p.dw.com/p/2wPB2
USA 3D Industrie Drucker Norsk Titanium AS
Foto: Reuters/Norsk Titanium AS

Andeas Roser stoji pred 3D-printerom najnovije generacije. Mladi poduzetnik proizvodi dijelove i predmete koje se jednostavno ne može proizvesti bilo kojim drugim načinom. U svojoj hali od gotovo 800 četvornih metara u nekadašnjoj industrijskoj četvrti u Lörrachu u pokrajini Baden-Württemberg stvara se maleni crni predmet od plastike, tek par centimetara velik.

Ali to nije ni prototip, niti dio kojeg će trebati samo nekoliko komada. Kad bolje pogledamo, taj plastični dio izgleda kao fina isprepletena mreža koja se ugrađuje kao izolator vanjskog zvuka u vrhunske slušalice i tu se traži točno takva struktura: „Mnogi smatraju da su ovi 3D-printeri tek igračka. Ali s tom tehnologijom možete raditi stvari i to s preciznošću od stotinke milimetara", hvali se Roser.

Zato je i „obična" industrija otkrila te mogućnosti, Roser nam kaže kako godišnji porast narudžbi iznosi 30 do 40%. Pojam „printer" ili „tiskač" je tu potpuno pogrešan: zapravo je to slično radniku koji postavlja redove cigli kod gradnje, ali ovdje se, sloj po sloj debeo možda tek djelić milimetra, „gradi" dio koji je potreban i to točno po zadanim parametrima.

Andreas Roser
Andreas Roser tvrdi kako će rast biti i veći nego što se predviđa. Jer i njemu stalno dolaze s uvijek novim idejama, kako se može upotrijebiti ta tehnologija.Foto: DW/M. Marek

Materijal kakav želite

Prvi takvi uređaji su zato imali problem materijala s kojim su radili: jeftini uređaji još uvijek rade s plastikom koja lako može pući, ali tu se mnogo toga promijenilo. Za topljenje materijala kojim se „gradi" konačni proizvod se koriste laseri, zrake elektrona ili infracrveno svjetlo, a naručitelj u njegovoj tvrtki „Fabb-It" može birati oko 90 materijala. A spektar seže od titana do – drveta.

Naravno, još uvijek su „tradicionalne" metode – lijevanja i strojne obrade jeftinije, ali neki predmeti se jednostavno ne mogu drugačije napraviti. A ako je tu više važna preciznost nego cijena, onda se tako rade i čitave serije. Na primjer držač okvira vrata za Airbusov avion A350. To je ozbiljan komad metala, ali ovom tehnologijom se taj dio može napraviti jednako čvrst i izdržljiv, no čak 60% lakši nego da je jednostavno izliven. Ne samo u avionskoj industriji rado slušaju takve specifikacije.

Leichtbauteile aus dem 3-D-Drucker
Čak i kod "običnih" predmeta koji se inače lako lijevaju, nekome će možda važnija biti težina nego cijena - na primjer u avionskoj industriji.Foto: DW/F. Schmidt

Zato se računa kako će već ove godine trgovina proizvodima iz 3D-printera doseći promet 12 milijardi eura, a već 2021. biti 17 milijardi, procjena je američke savjetničke tvrtke Wohlers Associates. Roser ne može isključiti niti da će biti još bolje, jer se gotovo svaki dan pojavljuju nove ideje: od oklopa za imobilizaciju kralježnice u medicini koji će onda biti napravljen točno po mjeri pacijenta pa do dijelova za bušilicu tunela u Indiji – Roser je već osnovao podružnicu i u Mumbaju. Među trenutnih 1.700 mušterija tvrtke Fabb-It je i američki proizvođač automobila Tesla, baš kao i znanstvenici Fraunhofer instituta kojima treba nešto posve novo i izuzetno.

Bauteile aus dem 3-D-Drucker
Doba kad su ti uređaji koristili tek ne osobito čvrstu plastiku su odavno za nama. Roser rado partnerima pokazuje svoje gumbe za mandžete: oni su od titana.Foto: DW/M. Marek

Je li to sad krivotvorina?

Osnovna prednost ove tehnologije je ostala da nije problem napraviti samo jedan jedini primjerak, makar misli da po postojećoj tehnologiji gornja granica negdje kod 5.000 komada. To će se možda promijeniti, makar su još uvijek proizvođači ekskluzivnih predmeta glavne mušterije, bio to Airbus ili proizvođači švicarskih satova. Jer čak 64% švicarskih proizvođača satova ovu tehnologiju koriste barem za izradu prototipa, neki i za dijelove koji će se ugrađivati u sve njihove napravljene satove. Jer to je ipak jeftinije od ručnog rada dijelova.

Ova masovnost otvara i pitanje autorskih prava. U međuvremenu postoji već na tisuće nacrta na internetu koje je dovoljno „skinuti" i učitati u 3D-printer da bi se dobio proizvod. Za mnogo toga što se nudi to nije nikakav problem: ako vam baš treba plastični modelčić Eiffelovog tornja, onda si ga napravite. Ali kada je riječ o rezervnim dijelovima strojeva i uređaja koji se još uvijek proizvode, onda je to i formalno i zakonski već krivotvorina koja je kažnjiva – makar jedva da ima takvih slučajeva. Roser smatra da je to rupa u zakonu koja bi se možda mogla riješiti već u programu računala, ali do toga se još nije došlo.

Mikro 3D Druck/ Mikroskaliger Eiffelturm
Ako vam nužno treba takav tornjić - pa makar i tako malen, tu nema problema s autorskim pravima. Ali kod dijelova strojeva koji se još proizvode, to je već teže pitanje.Foto: Nanoscribe

To je tehnologija koja bi mogla promijeniti i mnogo toga drugog: zašto uopće transportirati neki dio kad je moguće preko svjetske mreže poslati parametre udaljenom 3D-printeru? Logistički koncern UPS već eksperimentira s takvim načinom „prijenosa", neusporedivo bržim od bilo kojeg prometnog sredstva. A onda da tu ne spominjemo i što to znači za zaštitu okoliša.

Budućnost, ali i rješenje za prošlost

Baš kao što ima mnoštvo novih ideja, tako ova tehnologija nalazi i primjenu u drevnim zanatima kao što je izrada muzičkih instrumenata. Ricardo Simian je glazbenik iz Basela. Objašnjava nam problem s materijalom zmijskog drva (Brosimum guianense, stablo iz obitelji dudovki) izuzetno skupocjenog i rijetkog drva iz Južne Amerike koje se koristi samo za vrhunska gudala violina. „U međuvremenu smo posjekli skoro svo drveće. Potrajat će desetljeća dok ponovno ne narastu. Zato i graditelji instrumenata traže alternativu i može biti da će rješenje biti kompozitni materijal upravo iz 3D-printera.

Ricardo Simian
Ricardo Simian svira rog iz doba baroka. I izaziva svakoga da otkrije razliku između originalnog i njegovog novog, od najlona.Foto: DW/M. Marek

On osobno svira cornetto, baroknu vrstu zakrivljenog roga koji se izvorno doista i radio od rogova životinja. Danas je praktično nemoguće doći do sirovine koja će zadovoljiti potrebe graditelja tog instrumenta pa se zato i on obratio Roserovoj tvrtki. Zvuči kao bogohuljenje: dobio je instrument od najlona napravljen tom tehnologijom. Kaže kako je i kolege muzičare i stručnjake pozvao na „slijepi test": neka poslušaju glazbu s različitih instrumenata i neka sami kažu koji je bio „od plastike". Ni oni nisu mogli čuti, što je originalan instrument iz 18. stoljeća, a što je instrument tek izašao iz printera.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.