1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Odnos prema izbjeglicama u Njemačkoj: ništa novo!

Prije dvadeset godina je oko 350.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine potražilo utočište u Njemačkoj. Danas se u Njemačkoj nalazi puno veći broj izbjeglica, ali se politika prema njima – nije promijenila.

Izbjeglice iz BiH u Dresdenu 1992.

Izbjeglice iz BiH u Dresdenu 1992.

Sadašnja situacija s izbjeglicama nije ništa novo za Njemačku. Slične, gotovo istovjetne rasprave vođene su i prije 20 godina. Kancelarka Angela Merkel je prije nekoliko dana unekoliko odstupila od svog često citiranog slogana „Uspjet ćemo!“ i rekla da Njemačka većini pridošlica pruža samo privremenu zaštitu te da od izbjeglica iz Sirije i Iraka očekuje da se po završetku oružanih borbi – vrate u domovinu.

Izbjeglice kao „gosti na određeno vrijeme“

To je problematična debata u pogrešno vrijeme i umnogome podsjeća na devedesete godine za vrijeme i poslije rata u Bosni i Hercegovini – tako kancelarkinu izjavu komentira Bernd Mesovic, zamjenik direktora njemačke organizacije Pro Asyl.

Bernd Mesovic Pro Asyl

Bernd Mesovic

Mesovic naglašava da je zagarantirano pravo ljudi da budu priznati kao izbjeglice sadašnjom debatom degradirano na neku vrstu „prava gostovanja na određeno vrijeme“ – kao što je to nekada bio slučaj s izbjeglicama iz bivše Jugoslavije. A to, kaže, ne doprinosi integraciji. „Njemačka je tada postupila drukčije nego druge europske države. Izbjeglicama iz BiH, uz mali broj izuzetaka, nije priznato svojstvo izbjeglice i umjesto toga im je dodijeljen status osobe pod privremenom zaštitom. Čim je došlo do sklapanja mira u Daytonu 1995. godine, rečeno je: dobili ste taj status, a sada je zavladao mir, znači – sada se vraćate što je prije moguće“, prisjeća se Mesovic.

Izbjeglice su se tako i vratile što je prije bilo moguće, jer su to njemački političari nedvosmisleno i najavili izbjeglicama još prilikom ulaska u Njemačku koja je te ljude službeno samo „trpjela“. Tako se naime birokratski nazivao boravišni status koji su imale izbjeglice: „Duldung“, što znači „trpljenje“. Do ljeta 1998. je od 350.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica, koliko ih je bilo u početku, 250.000 njih napustilo Njemačku, kako je to u rujnu te godine u svom izvješću naveo tadašnji povjerenik njemačke vlade za izbjeglice Dietmar Schlee. To je bilo u skladu sa sporazumom o postupnom vraćanju izbjeglica koji su Njemačka i Bosna i Hercegovina potpisale krajem 1996. godine.

„Drugi progon“ iz Njemačke

Pri tome je njemačka vlada, kao i ranijih godina, počinila greške iz kojih bi sada mogla učiti, kaže Bernd Mesovic. Prema njegovim riječima tada nije individualno provjeravano jesu li ti ljudi bili proganjani, mučeni ili silovani. Na njih je vršen tako jak pritisak da se vrate, da mnogima nije preostalo ništa drugo nego da se prebace u druge države. U najvećem broju slučajeva se radilo o ljudima koji u BiH više nisu imali krov nad glavom i poslije rata se tamo više nisu osjećali sigurno. Mesovic smatra da je sramotno to što su tim ljudima šanse za novi život pružile Sjedinjene Američke Države, a ne Njemačka ili neka druga europska zemlja. On se prisjeća da su neki to tada nazvali i „drugim progonom“.

Jasmina Borojević

Jasmina Borojević

Pritom je većina tih ljudi, iako bez perspektive ostanka, na kraju svog boravka u Njemačkoj bila dobro integrirana u društvo. Mnoge izbjeglice su imale rođake ili poznanike u ovoj zemlji, gastarbajtere koji su ih udomili, jamčili za njih, pa im i osigurali posao. Djeca su išla u školu i u najvećem broju slučajeva uspijevala vrlo brzo naučiti njemački jezik. Kao i danas 28-godišnja Jasmina Borojević iz Modriče. Ona je kao izbjeglica pohađala osnovnu školu u Njemačkoj, ali se nakon okončanja rata vratila u BiH, završila školu i izučila zanat medicinske sestre. Ali, u rodnom gradu nije mogla pronaći odgovarajući posao te je došla u Njemačku. Već tri godine radi kao njegovateljica u jednoj bolnici u Kölnu. Sa svojim dobrim poznavanjem jezika se, kaže, brzo uklopila u novo okruženje. „Od početka sam se osjećala prihvaćenom“, kaže ona i dodaje da Njemačku ionako ne smatra stranom zemljom te da joj je poznavanje jezika puno toga olakšalo.

Ali, nije svaka izbjeglička priča završila pozitivno, kao priča ove mlade medicinske sestre. „Da je u godinama između 1996. i 1999. desetke tisuća ljudi koji su iz očajanja emigrirali dalje u SAD, kao i mnoge ljude s traumatičnim oboljenjima i žrtve mučenja, netko poštedio te boli na kraju boravka u Njemačkoj, njihova integracija bi bila jedna uspješna priča. Ali to natezanje oko ljudi koji su se morali vratiti, to je neke dovelo do vrlo teških psihičkih stanja. Smatram da su to žrtve te politike“, kaže Mesovic i naglašava da je sada važno da takvih žrtava ne bude i među izbjeglicama iz Sirije i Iraka.

Djeca

Neka izbjeglička djeca su se vratila u Njemačku kao studenti, inženjeri, medicinski djelatnici

Od izbjeglice do primjernog doseljenika

Kada bi se na ta područja vratio mir, sigurno bi – kao i u slučaju bivše Jugoslavije – bilo dosta izbjeglica koje bi se htjele vratiti kući, smatra Mesovic i kaže da bi, doduše, bilo i onih koji bi dobro razmislili hoće li to učiniti. Jer, neki ljudi su progonjeni i mučeni. I pored toga, ističe ovaj borac za ljudska prava, budućnost je neizvjesna i zato je važno da se s integracijom počne što ranije. Tako bi se mogao izbjeći zaobilazni put kojim su morale prolaziti mnoge izbjeglice iz bivše Jugoslavije: neka od izbjegličke djece koja su dobro naučila njemački i odrasla u Njemačkoj u najvažnijem razdoblju svog razvoja, vratila su se posljednjih godina u tu zemlju kao studenti, inženjeri i medicinski radnici, odnosno kao oni primjerni doseljenici kakvih je Njemačka tako željna.