Odlagališta ugljičnog dioksida ispod mora

Novi koncept predviđa odlaganje ugljičnog dioksida na moru, ali ne u vodi nego ispod morskog dna. Ondje postoje slojevi poroznih stijena koje mogu apsorbirati plinove. Jedan od znanstvenika koji su radili na tom projektu je geolog Daniel Schrag, koji vodi Centar za ekološke znanosti na američkom sveučilištu u Harvardu. On pojašnjava: «Naša je namjera ubrizgati ugljični dioksid u morsko dno. To bi bilo apsolutno sigurno odlagalište za milijune godina.»
Znanstvenici smatraju da bi se te komore za odlaganje plina trebalo napraviti što dalje na morskoj pučini, a idealni uvjeti za spremnike ispod morskog dna postoje tek na dubini mora većoj od 3.000 metara, kaže jedan od suradnika na projektu Kurt House: «Pritisak je u tim dubinama vrlo velik, a temperatura je niska, otprilike dva Celzijeva stupnja. Pod tim uvjetima ugljični se dioksid može komprimirati, pa onda prelazi iz plinovitog u tekuće stanje. U tom je obliku gušći od vode, pa zato ne može isplivati na površinu i isteći iz spremnika.»

Trajna i sigurna odlagališta ispod mora

Morsko odlagalište ugljičnog dioksida moglo bi se napraviti još sigurnijim, ali onda bi se trebalo smjestiti na dubini od 300 metara ispod morskog dna. Ondje se nalaze takozvani plinski hidrati, kaže Kurt House i objašnjava: «Te kristalne tvorevine imaju mnogo sličnosti s ledom. One se sastoje od molekula vode koje oblikuju svojevrsni kavez u čijoj je sredini molekula plina. To primjerice može biti ugljični dioksid. Dakle, ako ubrizgani ugljični dioksid dođe u dodir sa tim slojem u kojem nastaju hidrati, onda će se stvarati čvrsti kristali.»
Ukoliko ta teorija drži vodu, opasnost da bi ugljični dioksid mogao izaći iz spremnika bila bi ravna nuli. Jer, iznad njega ne bi bilo samo 300 metara stijena u čijim se porama nalazi voda i koja je i sama teža od plina, nego bi spremnik još dodatno poput čepa na boci zatvarali i čvrsti hidranti.

Prva praktična ispitivanja tek slijede

Te znanstvene teorije za sada su, doduše, još samo na papiru, no njih bi se bez većih problema moglo isprobati i u praksi, smatra Daniel Schrag: «Tehnički gledano, to uopće nije nikakav problem. Danas se na morima nalaze naftne platforme koje buše i na dubini od nekoliko tisuća metara ispod mora.»
Schrag je izvjestio da su znanstvenici sa sveučilišta u Harvardu već uspostavili kontakte s naftnim koncernima, pa bi se uskoro trebala obaviti prva bušenja - najvjerojatnije u Meksičkom zaljevu. Tamo će po prvi put ugljični dioksid biti stvarno ubrizgan u morsko dno, pa će znanstvenici napokon moći utvrditi ponaša li se ovaj plin onako kako oni pretpostavljaju. Daniel Schrag se nada da će se teorija o hermetički zatvorenim komorama ispod morskog dna pokazati ispravnom: "Kod tehnologija za odlaganje ugljičnog dioksida još se nalazimo na samom početku. Ali već idućih desetljeća morat ćemo odložiti nekoliko milijardi tona ugljičnog dioksida godišnje. Postojeći kapaciteti na nekadašnjim odlagalištima plina i nafte ni u kom slučaju neće biti dovoljni.»

Prva bušenja u Meksičkom zaljevu

Nasuprot tome, ispod morskog dna bilo bi dovoljno mjesta. Jedna država poput SAD-a mogla bi bez problema svoju čitavu emisiju ugljičnog dioksida pohraniti ispod svojih teritorijalnih voda. Što se tiče načina otpreme plina u odlagališta, Kurt House kaže: "Moglo bi se postaviti cijevi od obale do morskih dubina, pa ugljični dioksid ubrizgavati s kopna. Druga bi mogućnost bila ukrcati plin u tanker, pa ga u morsko dno ubrizgati s broda.» Američki znanstvenici smatraju da bi tu zadaću mogli preuzeti postojeći tankeri, koji bi zatim pri povratku s pučine kao i do sada na obalu dovozili naftu.
No, sve su to još uvijek samo zanimljive ideje, a do sada još nitko nije dokazao da one stvarno funkcioniraju i u praksi. Te će se teorije moći dalje razrađivati tek nakon prvih probnih bušenja na naftnim platformama u Meksičkom zaljevu.