1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Odakle dolaze božićna drvca?

U ovim blagdanskim danima u malo kojoj njemačkoj dnevnoj sobi neće biti ukrašenog božićnog drvca. Ali odakle dolaze i gdje su rasla ta stabla? O tome jedva da si itko razbija glavu.

Na listi popularnosti najomiljenijih božićnih drvca u Njemačkoj je jedno stablo na uvjerljivo prvom mjestu: kavkaska jela (Abies nordmanniana), poznata i kao nordmanska jela. Devet od deset božićnih stabala biti će te vrste, jer kupci poznaju njene prednosti: ona jedva da "gubi" iglice, a i ne "bode" jer su iglice razmjerno elastične. Nedostatak joj je možda da toliko ne miriši tipičnim mirisom bora, ali obzirom i da razmjerno dugo može preživjeti posječena, praktični razlozi daleko nadmašuju taj nedostatak.

Ali ako se građane koji kupuju drvce pita, da li znaju odakle dolazi to drvce, malo koji od njih ima i približnu predodžbu. Doduše, ovdašnja božićna stabla se najčešće sade, uzgajaju i obaraju u Njemačkoj, ali sjemenke za njih obično dolaze iz daleka; iz Gruzije.

Kavkaska jelka

Jelke se 'proizvode' gotovo industrijski i prodaju u željenim dimenzijama.

Osim kavkaskih jela, u njemačkim dnevnim sobama se može zateći i poneka smreka, još rjeđe "pravi" bor makar su ta stabla "kod kuće" u njemačkim šumama. Doduše, i to je samo donekle točno: smreka doista ima u divljini, ali to stablo ne potječe odavde. One su zapravo uvezene u Njemačku s istoka Prusije, objašnjava nam Simon Keelan iz Botaničkog vrta sveučilišta u Bonnu.

On i njegovo sveučilište već tradicionalno provode božićnu dražbu stabala crnogorice koja su doista i rasla u divljini, u parku prirode u Eifelu. Naime, u mješovitim šumama crnogorica "ima bolje karte", brže raste, a na tlu oko njega obično više ne može rasti baš ništa. Zato šumari ostavljaju bjelogorično, a sijeku crnogorična stabalca koja onda dolaze na dražbu u Bonn. Dio je također bio umjetno zasađen na područja koja se žele vratiti prirodi, ali kod sadnje je teško reći da li će se izdanak "prihvatiti". Zato se i sade veoma gusto i zato ih se mora "prorijediti". Doprinos ove aukcije je onda i donacija parku prirode.

Rasadnik božićnih stabala

Rasadnici se teoretski vode kao 'šuma', makar nemaju baš ništa zajedničko s divljinom

Šume koje to nisu

Zapravo, sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća je većina svih božićnih stabala doista dolazila "iz šume", kao nusproizvod šumarske industrije. Ali u proteklom razdoblju se to korjenito promijenilo: danas praktično sva božićna stabla dolaze iz posebnih uzgajališta. Ona se sade i uzgajaju samo zato da bi uoči nekog Božića, bila posječena i došla u dnevnu sobu.

A to je praksa oko koje se još uvijek lome koplja. Jer obzirom na golemu potražnju, tako se zasađuju i golema područja, neka su i prije bila šuma, ali neka nisu. Ipak, u mnogim njemačkim pokrajinama se i takva rasadišta vode kao "šuma", što onda i poljoprivrednicima donosi beneficije i porezne olakšice - makar se i u rasadištima naveliko koriste umjetna gnojiva i pesticidi.

Još je veći apsurd što tako nastaju "šume" usred polja krumpira, kukuruza ili repice. A čak i kad su rasadišta u raskrčenoj šumi, najčešće su ona onda okružena žicom: "Kad se tako ograniči neko područje u šumi, onda ono nije dostupno ni za divlje životinje. Po mom mišljenju, to onda više nije šuma", smatra Keelan. A povrh toga se tu i nameće pitanje: "Da li je doista potrebno na plodna polja zasađivati sadnice božićnih stabala, makar zapravo mogu služiti za proizvodnju hrane za ljude ili životinje?", pita se direktor bonskog botaničkog vrta.

Opasno zvanje sakupljača češera

Češeri

Drvca su uzgojena u Njemačkoj, ali sjemenke uglavnom dolaze iz Gruzije

Ali kad je riječ o omiljenoj kavkaskoj jeli, potražnja za tim stablima je upravo golema: godišnje se proda oko 45 milijuna stabala, što znači da svaki drugi stanovnik Njemačke kupuje jednom godišnje stablo jelke. S druge strane stanovnici Gruzije koji sakupljaju češere i sjemenke jelki nemaju baš nikakav razlog da i oni uživaju u blagdanskom slavlju. Jer da bi sakupili sjemenke oni se svake jeseni moraju verati na stabla koja znaju biti visoka i po šezdesetak metara, obično bez konopa i bez ikakvih zaštitnih mjera. Padovi nisu rijetki, a svake godine ima i mrtvih. A zarada je jadna: u Gruziji je prosječan prihod negdje oko 2200 eura godišnje, ali oni zarađuju još mnogo manje od prosjeka.

Danska poduzetnica koja se bavi trgovinom božićnih stabala, Marianne Bols je odlučila barem pokušati tu nešto promijeniti. Na zapadu se ionako šire proizvodi koji iz inozemstva stižu po načelu "fair trade", poštene trgovine gdje se nastoje izbjeći posrednici i uzgajivačima platiti koliko-toliko poštenu cijenu za njihov trud.

Sakupljači češera u Gruziji

Sakupljači češera u Gruziji žive opasno i zarađuju slabo. Ova momčad barem ima sigurnosne prsluke što je nabavljeno zakladom Fair Trade

Može i "pošteno" drvce

Od 2007. se tako prodaju i božićna drvca po načelu "fair trade". Za pojedinog kupca, to nije velika razlika: trgovci stablima trebaju platiti jednu naljepnicu kojom se to drvce proglašava "poštenom" trgovinom tek jedan euro i 25 centi, a od toga 67,5 centi odlazi u posebnu zakladu. Iz nje se onda plaćaju socijalni projekti u zemlji porijekla, od opreme za veranje po stablima pa do plaćanja osiguranja u slučaju udesa onih koji sakupljaju češere. Sve to "sa malenim iznosom kojeg si gotovo svatko od nas može priuštiti, ali mnogo znači za stanovnike tih područja", objašnjava Marianne Bols.

Ipak, tek sićušan dio božićnih stabala u ovoj zemlji je kupljen na "pošten" način: od preko 40 milijuna je prošle godine prodano samo 80 tisuća takvih božićnih stabala. Ali sve više građana zna i podržava tu inicijativu tako da se gospođa Bols nada da će se takva stabalca jednog dana pojaviti i u trgovačkim centrima građevinskog materijala i na drugim mjestima gdje se masovno prodaju božićni ukrasi. Tako da i mi naše božićne blagdane doista možemo provesti mirne savjesti.

Preporuka uredništva