1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Od zračnih napada u Siriji nema puno koristi

O slanju njemačkih izviđačkih zrakoplova u Siriju za DW govori Nick Witney, britanski stručnjak za sigurnosnu politiku. On smatra da taj potez neće donijeti ništa novo i da ima boljih rješenja.

Njemačka vlada je najavila da će poslati zrakoplove tipa Tornado u Siriju kako bi pomogla svojim saveznicima, prije svega Francuskoj, u borbi protiv Islamske države (IS). I britanski premijer David Cameron je pred Donjim domom parlamenta zatražio daljnje vojne akcije protiv te terorističke organizacije. O tim planovima razgovaramo s Nickom Witneyem iz think-tanka Europsko vijeće za vanjske poslove (European Council on Foreign Affairs).

DW: Kakav je smisao takvih mjera ako znamo da borba protiv IS-a traje već neko vrijeme?

Praktično gledano: sve i ako Britanci i Francuzi doista pojačaju svoje zračne napade - uz moguću podršku njemačkih izviđačkih zrakoplova - to neće imati mnogo utjecaja na ono što se događa na tlu.

I prije napada u Parizu od 13. rujna, razne zračne snage su bombardirale IS. Jesu li postigle neki od predviđenih ciljeva?

Već oko godinu dana Zapad vrši zračne napade u Siriji, a uspjeh se ne vidi. Američkom zrakoplovstvu ne nedostaje snaga. Teško je povjerovati da će sada odlučujuću prednost donijeti baš nekoliko britanskih i francuskih bombardera. A Cameron je danas i sam rekao da se ovaj rat ne može dobiti iz zraka. Potrebne su nam kompene jedinice i podrška kopnenim jedinicama kao što se to već dogodilo u Iraku. To bi bila sasvim drukčija situacija. Tada bi zračni napadi možda bili i odlučujuća stvar. Tako je bilo kada su paravojne snage pešmergi preotele irački grad Sindžar od IS-a.

Nick Witney

Nick Witney

Šta bi se moralo dogoditi?

Jedna od najpametnijih izjava o toj temi potječe od Hillary Clinton. Ona kaže da nije na nama da pobijedimo u ovom ratu, već da bi to morali preuzmu Arapi i Turci - i da bi oni što prije trebali preuzeti inicijativu. Ja se bojim da Zapad, pojačavajući svoje vojne akcije, samo daje sve više izgovora regionalnim silama, znači Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Iranu i svima koji se teoretski žele otarasiti IS-a - da ne čine ništa. Taj problem neće biti riješen prije nego što regionalne sile, muslimanske sile, koje se mogu s autoritetom obratiti muslimanskom stanovništvu, ne kažu: dosta s ovom bandom ubilačkih fanatika. Ali, malo optimizma ulijeva i to što se iz konferencije o Siriji održane prije četiri tjedna vidi da se taj stav polako probija u svijest.

Rasplamsavanje džihadističkih legendi

Kakve bi posljedice mogle imati vojne akcije u Siriji?

Smatram da je opasno, ako ne i kontraproduktivno, to što se sve više europskih sila uključuje u rat u Siriji. To samo rasplamsava džihadističke legende o modernim krstaškim ratnicima koji dolaze uništiti islamski kalifat. Što smo učinili kada je Asad bacao kazetne bombe na muslimane u Alepu? Ali sada smo svi spremni bombardirati "prave vjernike" u Raki. Smatram da će to pojačati redove IS-a. Osim toga, mogla bi se povećati i opasnost na britanskim ulicama. Ne znam kako će to izostati nakon napada na Sinaju i u Parizu. To su bile osvete i strahujem da bi do toga moglo doći i u Velikoj Britaniji.

No, mogu shvatiti zašto naše vlade to čine. Francuska je zatražila solidarnost, a vojna podrška je jedan od načina da se pokaže solidarnost. To je važno, ali bi mi bilo draže da smo izabrali pametnije načine da pokažemo solidarnost. Kada se francuski ministar obrane pozvao na podršku EU-a prema članu 42.7 Lisabonskog ugovora, zatražio je podršku u Siriji ili u Africi. Sigurno bi bilo bolje da se stabiliziraju problematične zemlje u zoni Sahela - polovica svih izbjeglica dolazi odatle. Ali to trenutno nije na dnevnom redu.

Skreću li Sirija i atentati u Parizu pozornosti s drugih problema u Europi?

Razumljivo je da smo trenutno potpuno fokusirani na Siriju. Ali, izbjeglička kriza je velika, a polovica problema dolazi iz Afrike. Čak i kada bi sirijski sukob sutra bio završen, u Europi bismo još uvek imali veliku izbjegličku krizu. Težište bi bilo na Njemačkoj, ali bi ljudi i dalje stizali preko Sredozemnog mora. I to bi moglo potrajati čitavu jednu generaciju, ako ne postanemo aktivniji u stabilizaciji Afrike.